U odnosu na druge države Varšavskog pakta, rušenje komunističkog režima u Čehoslovačkoj počelo je relativno kasno, u studenom 1989. Za usporedbu, u Poljskoj su već u lipnju održani izbori i izabrana prva nekomunistička vlada, u Mađarskoj je komunistički režim, predvođen reformski orijentiranim političarima, još od početka 1989. provodio postupnu liberalizaciju koja je vidljiv izraz imala u uklanjanju Željezne zavjese prema Austriji.

U tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj nakon smjene dugogodišnjeg vođe Ericha Honeckera 9. studenog pao je Berlinski zid, a dan poslije toga u Bugarskoj je smijenjen najdugovječniji komunistički vođa u Europi, Todor Živkov. Netaknut je još bio režim Nicolaea Ceausescua u Rumunjskoj, koji će biti oboren u krvavoj revoluciji u prosincu, a promjenama je odolijevao i režim u Čehoslovačkoj, kojem su na čelu bili predsjednik države Gustáv Husák i generalni sekretar Komunističke partije Čehoslovačke Miloš Jakeš.

Tijekom 1988. i 1989. u Čehoslovačkoj je održan niz prosvjeda koji su organizirale razne disidentske skupine, posebno povodom godišnjica sovjetske okupacije 1968. i smrti Jana Palacha 1969. Režim je odgovarao represijom, ali ipak nije mogao ignorirati reformske vjetrove koji su zapuhali iz Kremlja dolaskom Mihaila Gorbačova na čelo SSSR-a, pa se prostor slobode ipak širio.

Vatikan kao uvodničar revolucije

Povjesničar Marijan Lipovac u razgovoru za tportal ističe kako se svojevrstan uvod u Baršunastu revoluciju dogodio u Vatikanu, u kojem je tri dana nakon pada Berlinskog zida, 12. studenog, papa Ivan Pavao II proglasio svetom Agnezu Češku, klarisu iz 13. stoljeća, inače kći češkog kralja Přemysla Otakara I.

'Režim je morao popustiti i dozvoliti put u inozemstvo stotinama autobusa i specijalnim vlakovima s gotovo 10.000 hodočasnika. Mnogima je to bilo prvi put da su napustili granice Čehoslovačke. Obred kanonizacije prenosila je i Čehoslovačka televizija, a nazočna mu je bila i službena državna delegacija na čelu s ministrom kulture Milanom Kymličkom. Bilo je i na stvarnoj i na simboličkoj razini jasno da se stvari nepovratno mijenjaju i da će val promjena uskoro zahvatiti i Čehoslovačku. Tome je pridonosilo i davno vjerovanje da će Česi opet steći slobodu kad Agneza Češka napokon bude proglašena svetom. Što god mislili o tome, činjenica je da je pet dana kasnije počela Baršunasta revolucija, pa mnogi češki katolici danas vjeruju da je upravo sveta Agneza donijela Česima slobodu', kaže Lipovac, inače predsjednik Hrvatsko-češkog društva.

Pritom dodaje kako u novim okolnostima nije bilo teško naći povoda za izbijanje revolucije, no tog 17. studenog u Pragu se trebao održati samo spomen-čin povodom 50. godišnjice pogubljenja devetorice studenata koji su u studenom 1939. organizirali protunacističke demonstracije u znak prosvjeda protiv ubojstva studenta Jana Opletala. Studentskom udruženju Stuha (Vrpca) u organizaciji se pridružio i Socijalistički savez omladine, a organizatori su zamolili disidentske organizacije da ne sudjeluju u akciji kako se ne bi našao povod za njenu zabranu ili gušenje.

Sveopći štrajk

'Oko 15.000 okupljenih krenulo je prema Vyšehradskom groblju, a u gomili su se čule i proturežimske parole, primjerice 'Jakeše do koše' (Jakeša u koš), no policija je poštivala naređenje da ne reagira silom. No kad se završetkom skupa dio studenata zaputio prema centru grada, želeći doći na Václavski trg, ispriječili su se policijski kordoni koji su nakon nekoliko upozorenja nasrnuli na goloruke studente', dodaje Lipovac, precizirajući kako je prema službenim podacima bilo 568 ozlijeđenih, no iskra koja je zapalila Čehoslovačku bila je lažna vijest da je poginuo student Martin Šmíd.

U znak prosvjeda zbog policijskog nasilja 18. studenog najavljen je štrajk na fakultetima i u kazalištima, a 19. studenog na inicijativu književnika Václava Havela sastali su se predstavnici raznih čeških opozicijskih skupina radi dogovora o zajedničkom nastupu. Osnovana je platforma nazvana Građanski forum koji je postavio četiri zahtjeva: trenutnu ostavku komunističkih čelnika odgovornih za pripremu intervencije Varšavskog pakta iz 1968. te za 'višedesetljetnu devastaciju svih područja društvenog života', počevši s Husákom i Jakešom. Tražila se i ostavka ministra unutarnjih poslova Františeka Kincla i šefa praške organizacije KPČ-a Miroslava Štěpána kao krivaca za nasilje 17. studenog, oslobađanje svih zatvorenika savjesti te istraga o događajima 17. studenog. U Slovačkoj je istog dana kao odgovor na brutalnost režima u Pragu nastala organizacija Javnost protiv nasilja na čelu s Milanom Kňažkom.

Štrajk na većini praških fakulteta započeo je 20. studenog, no vlast je to ocijenila kao oblik pritiska te je odbila pregovore i izrazila potporu policijskoj akciji 17. studenog. Istog dana počele su se održavati svakodnevne demonstracije diljem zemlje.

Zveckanje ključevima

Dobar poznavatelj Baršunaste revolucije nadodaje da je središnje mjesto zbivanja bio Václavski trg u Pragu, na kojem se prvog dana okupilo čak 100.000, a narednih dana i 200.000 ljudi.

'Okupljeni su zveckali ključevima, poručujući da je odzvonilo režimu. Nemoćna da se obračuna s vlastitim narodom, vlast je stavila vojsku u stanje pripravnosti za eventualni obračun s prosvjednicima', ističe Lipovac, dodajući da se prijelomni događaj u revolucionarnim zbivanjima dogodio 23. studenog. Tada je omraženi šef praških komunista Štěpán otišao na skup radnika tvornice ČKD Lokomotiva-Sokolovo, na kojem je studentske prosvjednike nazvao petnaestogodišnjom djecom i bio izviždan. Istog dana nekoliko tisuća radnika ČKD-a predvođenih Petrom Millerom pridružilo se demonstracijama na Václavskom trgu, što je poslalo snažnu poruku da je Komunistička partija izgubila potporu radničke klase u čije ime je tobože vladala.

Idućih dana režim je počeo ubrzano popuštati pa su 24. studenog predsjedništvo Centralnog komiteta KPČ-a i Miloš Jakeš podnijeli ostavke. Vijest je izazvala euforiju, posebno na Václavskom trgu, na kojem se Pražanima prvi put nakon 1968. obratio vođa Praškog proljeća Alexander Dubček, kojem su okupljeni skandirali 'Dubček na Hrad!', tj. 'Dubček za predsjednika'. Dan kasnije CK KPČ je za novog čelnika izabrao Karela Urbáneka, dok je predsjednik Gustáv Husák dao amnestiju osmorici političkih zatvorenika, a Federalna skupština predložila je da se u vladu imenuju i nestranačke osobe. Istog dana u parku Letna održan je skup na kojem se okupilo čak 800.000 ljudi te su izrazili potporu Građanskom forumu, a izravno ga je prenosila i Čehoslovačka televizija izrazivši spremnost pridružiti se generalnom štrajku sazvanom za 27. studenog.

Glavni govornici bili su Dubček i Havel, a koji je tog dana prvi put nastupio na televiziji i objasnio ciljeve Građanskog foruma. Lipovac precizira da su njih dvojica pojasnila to da cilj generalnog štrajka nije ugroziti gospodarstvo, nego manifestirati volju naroda za slobodom i demokracijom. Već idućeg dana Havel se prvi put susreo s premijerom Ladislavom Adamecom i postavio četiri zahtjeva: trenutno puštanje svih političkih zatvorenika, odstup kompromitiranih političara, uz ostavku predsjednika Husáka do kraja godine, formiranje parlamentarnog povjerenstva koje bi istražilo zbivanja 17. studenog te poštivanje slobode informiranja. Time je službeno započeo dijalog vlasti i oporbe, a Havel je pozvao Adameca da prisustvuje skupu u parku Letna.

Iako je bio toplo dočekan među pola milijuna nazočnih, Adamec je osudio generalni štrajk, što je izazvalo salve negodovanja. Demonstracije su zaključene stvaranjem ljudskog lanca od Letne do Praškog dvorca. Planirani generalni štrajk održan je 27. studenog, uz sudjelovanje čak 75 posto građana.

Obazriva kratka obustava rada

'Obustava rada trajala je kratko jer Česima, poznatima po marljivosti, nije bila navika neradom ugrožavati produktivnost svojih poduzeća i time riskirati pad životnog standarda, no najvažnije je bilo to da je režimu poslana poruka. Građanski forum je dao rok Husáku da odstupi do 10. prosinca, Međunarodnog dana ljudskih prava. Uslijedili su događaji koji su se donedavno činili nemogućima. Federalna skupština ukinula je 29. studenog ustavne članke koji su KPČ-u davali vodeću ulogu u društvu te propisivali odgoj u duhu marksizma i lenjinizma, a 4. prosinca građanima Čehoslovačke omogućeno je slobodno putovanje u inozemstvo', navodi Lipovac, dodajući da je Husák šest dana kasnije podnio ostavku, poslušavši zahtjeve prosvjednika.

Husák je prije toga imenovao novu vladu kojoj je na čelu bio pragmatični komunist Marián Čalfa. U vladi je bilo 10 komunista, po dva pripadnika satelitskih stranaka i sedam nestranačkih osoba, uglavnom predstavnika Građanskog foruma ili Javnosti protiv nasilja. Konačno, 28. prosinca u Federalnu skupštinu kooptirani su predstavnici Građanskog foruma i Javnosti protiv nasilja, među njima i Alexander Dubček, koji je izabran za predsjednika Skupštine. Idućeg dana Skupština će jednoglasno, dakle i glasovima komunista, za predsjednika Čehoslovačke izabrati Václava Havela i to se smatra završetkom Baršunaste revolucije.

Lipovac, inače suautor knjige 'Václav Havel: Politička biografija', koju su prošle godine objavili Hrvatsko-češko društvo i nakladnik Srednja Europa, podsjeća da su u Mađarskoj, DDR-u, Bugarskoj i Rumunjskoj, kao i u Hrvatskoj i Sloveniji, komunisti ostali na vodećim pozicijama sve do izbora održanih u proljeće 1990. U Poljskoj, koja je izbore imala još 1989., dotadašnji komunistički vođa, general Wojciech Jaruzelski ostao je predsjednik republike sve do prosinca 1990., kada ga je konačno zamijenio Lech Walesa.

Glasanje po naređenju

'Dakle jedino se u Čehoslovačkoj odmah dogodila promjena na najvišim državnim funkcijama, i to tako da su na njih izabrane dvije vodeće osobe Baršunaste revolucije, Havel i Dubček. Komunist Čalfa ostao je predsjednik vlade, no u siječnju 1990. ionako je napustio KPČ, a kasnije je, kao Slovak, pristupio Javnosti protiv nasilja i tako ostao premijer sve do 1992. Uspostavio je blizak odnos s Havelom, a koji je postao predsjednik republike bez ikakvog ranijeg političkog iskustva, pa mu je Čalfa bio od velike pomoći. On je uostalom zaslužan za to što su komunistički zastupnici bez pogovora glasali za Havelov izbor za predsjednika jer ih je na to jednostavno prisilio, a oni su ionako bili navikli glasati po naređenju i bez suvišnih pitanja', ističe tportalov sugovornik.

Na upit je li režim očekivao prosvjede, povjesničar naglašava da je komunistički režim u Čehoslovačkoj bio jedan od najrigidnijih i najtotalitarnijih. Primjerice, cijelo gospodarstvo bilo je u rukama države, odnosno partije, jer je u potpunosti bio likvidiran privatni sektor, nije bilo privatnih obrta ili samostalnih poljoprivrednika. U kulturi, medijima i školstvu provodila se komunistička indoktrinacija, otežana su bila putovanja u inozemstvo, nepodobni građani nisu se mogli baviti svojim strukama, a svećenici su mogli obavljati svoju službu samo uz dozvolu države, s time da ih je mnogo djelovalo u tajnosti. Štoviše, sadašnji praški nadbiskup, kardinal Dominik Duka tako je bio prisiljen raditi u Škodi, a njegov prethodnik Miloslav Vlk radio je kao perač prozora.

'Ipak, zbivanja u SSSR-u i drugim socijalističkim zemljama bila su jasan signal da ni čehoslovački režim neće moći ostati netaknut, pogotovo jer sovjetski čelnik Mihail Gorbačov nije imao namjere pružiti nikakvu pomoć, naročito ne vojno kao Brežnjev 1968. Režim je zapravo sve manje držao konce u svojim rukama i prilike su postupno postajale slobodnije, ali nepredvidljivije', analizira sugovornik i dodaje da je režim svakako bio iznenađen masovnošću građana koji su tražili promjene.

Uloga tajne policije

Pritom ukazuje i na ulogu čehoslovačke tajne službe StB, čiji je šef Alojz Lorenc dao naredbu svojim agentima da se ne miješaju u revolucionarna događanja, ali je svjestan onoga što slijedi naredio i uništavanje mnogih dokumenata iz arhiva.

'Postoji međutim teorija da su upravo agenti StB-a 17. studenog usmjerili studente prema centru Praga, u kojem su se sukobili s policijom, kako bi time doveli do pada Jakešove garniture i omogućili dolazak na čelo partije mlađima, kao i da je jedan agent 'odglumio' ubijenog studenta. Ovakvo tumačenje daje i sam Miloš Jakeš, danas 97-godišnjak. Ne kaje se za svoje postupke i žali što revolucija nije ugušena silom', kaže Lipovac.

Govoreći o značenju Baršunaste revolucije, Lipovac podsjeća da je riječ o jedinom rušenju komunističkog režima koje je dobilo svoj pomalo poetski naziv, a za što je zaslužan netko od zapadnih novinara. Pritom precizira da se u početku u Čehoslovačkoj koristio naziv Mirna revolucija, dok Slovaci i danas koriste termin Nježna revolucija.

'I danas izaziva divljenje način na koji su Česi i Slovaci tada izražavali svoju želju za promjenama i slobodom: mirno, dostojanstveno, sa svijećama u ruci, na skupovima na kojima su se držali govori, ali i pjevalo, pa čak i molilo. Organizatorima je pak uspjelo mase od stotine tisuća ljudi, u atmosferi pojačanih emocija, držati pod kontrolom i bez izražavanja suvišnih strasti. Skupove na praškoj Letni moderirao je mladi svećenik Václav Malý, glasnogovornik Građanskog foruma, danas pomoćni praški biskup koji im je davao ton svojim vedrim duhom, odmjerenim stilom i blagim glasom, no u jednom trenutku dao si je oduška pa se obratio predsjedniku Gustávu Husáku riječima: 'Pogledaj, Gusto, kako je ovdje gusto' (Podívej se, Gusto, jak je tady husto). Ta igra riječima međutim nije naišla na dobar odjek jer se smatralo neprimjerenim na ovakav način izrugivati se šefu države, pa makar to bio omraženi i kompromitirani Husák. Kod Čeha naime postoji određeni kult šefa države, bez obzira na to tko sjedio na Hradčanima, sjedištu čeških vladara još od 9. stoljeća, više kao izraz poštovanja prema funkciji nego prema osobi', pojašnjava stručnjak za Češku.

Pritom ukazuje i na ocjenu Timothyja Gartona Asha, britanskog povjesničara koji se u to vrijeme zatekao u Pragu, a koji je zapisao da su događaji u tadašnjoj Čehoslovačkoj bili 'najdivnija srednjoeuropska revolucija, brza, gotovo potpuno bez primjene sile, vesela i zabavna, revolucija sa smijehom, koja se dogodila bez prateće (ili prethodne) ekonomske krize poput revolucija u Poljskoj i Mađarskoj'.

Na simpatije je naišlo i to što su među vodećim ljudima revolucije bili ljudi iz kulture, poput književnika, pjevača i glumaca, kojima je doduše nedostajalo smisla za praktičnu politiku i iskustvo vladanja, ali uskoro su u redove Građanskog foruma počeli pristupati ekonomisti i drugi stručnjaci kojima će promjena vlasti osigurati i ministarske položaje.

Češka vjera u ideale

Lipovac smatra da je način na koji je izvedena revolucija u Čehoslovačkoj pokazao da komunistički režim unatoč svojoj brutalnosti i indoktrinaciji ni tijekom 40 godina nije uspio među građanima ugušiti svijest o pozitivnim nacionalnim tradicijama i tekovinama građanskog društva, kao ni vjeru u demokratske, humanističke i etičke ideale koje je tijekom prve čehoslovačke republike zastupao i utjelovljivao njen prvi predsjednik Tomáš Masaryk. Dokaz tome je i to što je revolucija izbila nakon vijesti da se režim grubo obračunao sa studentima - građani su dugo trpjeli kršenje ljudskih prava i sloboda, ali ipak nisu mogli ni htjeli prihvatiti nasilje nad vlastitom djecom.

Uz to, dodaje kako je Havelova pojava na državničkoj sceni također važna baština Baršunaste revolucije jer je on postao općeprihvaćen prototip idealnog postkomunističkog predsjednika kao intelektualca, književnika, disidenta, bivšeg političkog zatvorenika i žrtve komunističkog režima kojem je kao sinu iz bogataške obitelji bilo onemogućeno pohađanje srednje škole i fakulteta po izboru.

Poznavatelj prilika u Češkoj i Slovačkoj ističe da je Baršunasta revolucija tamošnjim narodima vratila slobodu i demokraciju, a načinom na koji je izvedena osigurala im je i dobar imidž u svijetu, potvrđen tri godine kasnije mirnim razlazom dvaju naroda.

'U proteklih 30 godina i Češka i Slovačka ostvarile su svoje strateške ciljeve, pozicioniranje u zapadne asocijacije, EU i NATO, nakon što su 40 godina bile prisilno vezani za Istok. S političkom slobodom došao je gospodarski i društveni razvoj. Umjesto sivih zemalja iza Željezne zavjese, danas su to zemlje koje mogu u mnogo toga biti uzor onima koji su 1989. imali bolje startne pozicije, poput Hrvatske', ocjenjuje Lipovac. Pritom dodaje da je s vremenom nastupilo i razočaranje jer se nisu u potpunosti ostvarili ideali iz 1989. godine, a što se pokazalo i na masovnim prosvjedima kojima je ovih dana popraćena 30. obljetnica Baršunaste revolucije.

>>> Najvećim prosvjedima od pada komunizma u Češkoj traži se ostavka premijera Babiša

'No to je samo još jedan dokaz da jednom izborene slobode i demokracija nisu fiksne kategorije, već da ih neprestano treba čuvati i usavršavati, čak i kad se čini da nemaju smisla. Događaji iz 1989. u tom smislu bude nostalgiju, ali služe i kao trajna inspiracija, iako živimo u svijetu u kojem je sve moguće i ništa nije sigurno, kako je još 1994. godine ustvrdio Havel', zaključuje Lipovac.