Spornoj nastavi hrvatskog jezika prisustvovala je i istaknuta književnica iz Zagreba, rođena Vukovarka Ivana Simić Bodrožić. Književnica je bila na tri nastavna sata, uz dopuštenje ravnateljice, da bi 'porazgovarala s djecom o tome kako vide život u Vukovaru, svoj grad, prijatelje i što bi željeli promijeniti'. Ti su joj podaci trebali za tekst koji je od nje naručio 'jedan ugledni njemački časopis'.

Naime, prema tvrdnjama učenika šestog razreda, Ivana Simić Bodrožić navodno im je postavljala pitanja političke prirode koja se odnose na ćirilicu, odnose Hrvata i Srba, sve je to snimala i tražila od djece da se predstave. Navodno je pri tome bilo izrugivanja prema djeci zbog njihovih imena i izričaja.

Prema riječima Marije Budimir, ravnateljice škole koju pohađa 406 učenika od čega je gotovo polovica srpske nacionalnosti, djeca su nastavnicu pitala što misli o postavljanju dvojezičnih tabli i popisu stanovništva, a nakon što je ona iznijela svoje negativno mišljenje, roditelji djece odlučili su pokrenuti potpisivanje peticije da se nastavnica smijeni. Prema navodima roditelja, na satu prije toga, nastavnica je učenicima pričala o tome kako je bila na prosvjedima, a jednog je učenika navodno pitala: 'Kako ti znaš da si Srbin, samo zato što ti je to mama rekla?'

Istog dana, na satu koji je imala sa 8. razredom, a na kojem je također gostovala Ivana Simić Bodrožić, nastavnica je u razgovoru s učenicima o ćirilici u Vukovaru navodno izjavila: 'Kako vas nije stid? Tu živite, jedete, pijete i dišete ovaj zrak, a još biste htjeli ćirilicu!' Situacija se dodatno zahuktala nakon što je reagirao Dragan Crnogorac, predsjednik Zajedničkog vijeća općina te potpredsjednik SDSS-a Milorad Pupovac, a u školu je pozvana i Prosvjetna inspekcija kako bi se ispitao cijeli slučaj.

'Ako je tako kako su djeca izvijestila roditelje, onda je to nedopustivo, a posebno je nedopustivo da ravnateljica škole, koja se inače proslavila kao žrtva tzv. političke manipulacije gradonačelnika Vukovara, zatvara oči pred tim činjenicama', rekao je Pupovac.

Iako pojedini roditelji tvrde da je bilo izrugivanja s djecom i vrijeđanja po nacionalnoj osnovi, a da ih je Simić Bodrožić također ispitivala o preseljenju u Srbiju i snimala mobitelom, ravnateljica škole, ali i književnica sve to negiraju i tvrde kako se cijela priča izmišljena. Budimir kaže kako je nekoliko puta sazivala roditeljske sastanke kako bi razgovarali o ovome, ali da se od 25 roditelja, odazvao samo jedan.

'Učiteljica se već javno ispričala ako je iznošenjem stava nekoga povrijedila, a ja ne mogu sankcionirati nikoga prije nego što se utvrde činjenice. Nastavnica je samo iznijela mišljenje i nije nikoga vrijeđala. Ona već 10 godina radi s djecom srpske nacionalnosti i nikada se nitko nije žalio na njen rad, a Ivana Simić Bodrožić je dokazana mirotvorka', kaže Budimir.

Ravnateljica sumnja da ovdje nije riječ o djeci, nego o političkim prepucavanjima i obračunima. Simić Bodrožić slaže se s ravnateljicom škole, podupire nastavnicu i tvrdi da na satu nitko nije povrijeđen.

'Nedopustivo je da djeca budu žrtve manipulacije politike odraslih. Žao mi je što sat nije sniman jer bi tada barem postojao dokaz o tome što se dogodilo, ali i koliko su djeca željna normalnog suživota s vršnjacima. Na spornom satu nitko nije povrijeđen, niti bih ikad s djecom razgovarala na način na koji me se optužuje, a kamoli ih vrijeđala na nacionalnoj osnovi. Bojim se da djecu koja će nastaviti život u tom gradu, nakon što se zadovolje niske strasti i manipulacije, više nitko neće ni spominjati', rekla je Simić Bodrožić za Jutarnji list. Napomenula je kako bi voljela da su roditelji koji su pokrenuli peticiju spremni na dijalog. U svom pismu koje je poslala roditeljima, nastavnicima i ravnateljici Simić Bodrožić je opisala situaciju na satu kao vedru i opuštenu. Između svih ostalih tema, dotaknuli su se i teme nacionalne podijeljenosti.

'Jedan od učenika ispričao je i svoje iskustvo koje bi, po mom mišljenju, trebalo stajati na ulazu u školu. Rekao je: ‘Između nas nema razlike, ja treniram košarku s Hrvatima i jedina razlika među nama je kad mi kažemo srećno, a oni sretno, mi trojka, a oni trica. I kad netko nekome udari 'faul', nikad ne kažemo da je to zato jer je netko Srbin ili Hrvat, samo mu damo ruku i podignemo ga', stoji u pismu.

Ponukana medijskim napisima, Bodrožić Simić je tekst svog pisma pobunjenim roditeljima srpske nacionalnosti u cijelosti objavila na svom Facebook profilu.

Poštovana ravnateljice, nastavnice i roditelji,

pišem vam povodom 'problema' koji su nastali nakon mog posjeta satu hrvatskog jezika jednom šestom razredu u osnovnoj školi 'Siniša Glavašević' u Borovu naselju. Tog petka (27.09. 2013.) sveukupno sam nazočila na tri sata nastave dobivši ranije dopuštenje od ravnateljice, kako bih malo poslušala sat i porazgovarala s djecom o tome kako vide život u Vukovaru, svoj grad, prijatelje i što bi željeli promijeniti.

Povod je bio reportaža koju pišem o Vukovaru za jedan ugledni njemački časopis, a priča o odrastanju i školovanju samo je jedna od mnogih. To bi tek bila crtica u kojoj, bez vašeg dopuštenja (sukladno novinarskoj etici), nitko ne bi bio spomenut imenom i prezimenom. U idućem posjetu školi takav isti razgovor planirala sam imati s djecom koja pohađaju nastavu u suprotnoj smjeni. Nastavnica Skender omogućila mi je razgovor s djecom koja su bila jako zainteresirana da upoznaju pisca i da razgovaraju o svom životu i problemima.

Moje viđenje tog sata bilo je takvo da su oni jedva dočekali da se izraze, da ih netko sa strane posluša, da pokažu da o svemu imaju svoje mišljenje.Atmosfera na satu bila je vedra i opuštena, a po mom sudu to je moguće samo uz nastavnika koji djecu potiče na izražavnje i uz kojeg se osjećaju ravnopravno i slobodno. Između svega o čemu smo pričali, o tome kako žele bazen i kino, o tome što treniraju, što bi voljeli biti kasnije, dotaknuli smo se i teme nacionalne podijeljenosti.

Djeca su vrlo svjesna svega i moj je dojam da rado pričaju o stvarima o kojima odrasli šute.Ovo su bila neka od njihovih zapažanja na satu koja sam dobro zapamtila, a vi procijenite da li im je to naštetilo.

Jedan učenik je rekao da među nama nema nikakve razlike, da svi imamo kožu, nos, kosu, oči i da malo drugačije govorimo, i da smo svi ljudi. Da je važnije imati dobre i odane prijatelje, a ne Hrvate ili Srbe. Jedan drugi je rekao da bi volio kada bi svi skupa išli u školu. Sav razgovor je bio toliko afirmativan i pozitivan u smislu suživota, a završen je tako da je jedan od učenika ispričao svoje iskustvo koje bi trebalo, po mom mišljenju, stajati na ulazu u školu:"Između nas nema nikakve razlike, ja treniram košarku sa Hrvatima, i jedina razlika među nama je kad mi kažemo srećno, a oni sretno, mi trojka, a oni trica. I kad netko nekome udari 'faul', nikad ne kažemo da je to zato jer je netko Srbin ili Hrvat, samo mu damo ruku i podignemo ga.Po mom sudu, zaslužio je gromoglasan pljesak.

Ispričajte ovo vašoj djeci, ako nisu nečime uplašena ili neiskrena, potvrdit će vam. Nakon sata prišlo mi je nekoliko djece tražeći moj autogram i govoreći kako im je to bio najbolji sat hrvatskog jezika. Ako smatrate da poruke do kojih smo došli na tom satu, pune uvažavanja, želje za suživotom i prava na vlastito mišljenje trebaju biti izvor problema i razlog da se nastavnicu sankcionira, ne mogu reći drugo, nego da mi je neizmjerno žao.Nikada nisam pomislila da bih uvrijedila vašu djecu niti im sugerirala išta neprikladno, pored svega, sama sam po struci nastavnica, a i roditelj. Ovim putem, još jednom apeliram na smirivanje tenzija do kojih je očito došlo zbog prekomjernog straha od "Drugog" kao i, nadam se, nesporazuma, i odgovorno tvrdim da nitko od djece nije bio nesretan ili uznemiren. Ako su bili uzbuđeni, to uzbuđenje je bilo pozitivno jer su napokon otvoreno pričali o onome, o čemu, usudim se procijeniti, nemaju puno prilike.

Tog dana iz škole sam izašla puna pozitivnih osjećaja, smatrajući kako uz djecu tog šestog razreda ovaj grad ima šanse za bolju budućnost.

Srdačno,Ivana Simić Bodrožić