Loše držanje. Dvije kratke riječi koje tako divno opisuju položaj tijela, ali i cijelu paletu ponašanja, navika, pa čak i karakternog stava svakoga od nas. Svakodnevno se izvijamo u xy smiješnih, a ponekad i vrlo bizarnih poza, odnosno položaja, sve da bismo se namjestili onako kako nam je najugodnije; naročito kod kuće gledajući seriju ili film.

Sličan scenarij vrijedi i za sjedenje, posebice za računalom, poput vas koji sada ovo čitate s jednom nogom, tj. stopalom na stolici i laktom na koljenu ili sasvim zavaljeni tako da vam je donji dio leđa praktički preuzeo ulogu mekane pozadine oliti riti koja bi trebala štititi kosti. A ja se kao autor ovoga teksta trudim sjediti po PS-u jer ne smijem biti licemjeran.

Načelno ne postoji univerzalan način sjedenja ili ležanja jer, eto, sve ovisi o situaciji u kojoj se nalazimo. Rekao bih da je držanje, bilo ono dobro ili loše, bolje opisati kao adaptaciju tijela na gravitaciju i aktivnosti u danom trenutku. Dok se krećemo, vježbamo ili u slučaju spoticanja, naši urođeni refleksi se odmah uključe aktivirajući mišiće koji će nas održati što više moguće uspravnima. E sad, puno je faktora koji mogu utjecati na kvalitetu te sposobnosti – od trenutnog raspoloženja, napora/umora, stimulacije do trenutne boli ili bolesti. S vremenom nas ti refleksi mogu odvući ne nužno uspravno, već prema onom položaju na koji smo navikli, onaj u kojem boravimo najduže.

Adaptivno držanje, odnosno držanje kao odgovor na nezgodnu situaciju može biti najbolji odgovor tijela u traženju ugodnog položaja, pa čak i ako bi se za takvo držanje reklo da je vrlo loše. Tada bi nas već i sam trud vraćanja u gabarite uspravnog ili 'pravilnog' držanja itekako mučilo i uzrokovalo bol te time odmagalo.

Sam kontekst lošeg držanja uvelike ovisi od početnog stanja – ako vam je nakon određene, recimo prometne, nesreće jedna noga kraća od druge, vi, jasno, nećete moći održavati pravilno držanje kao prije i to se neće moći promijeniti koliko god se trudili.

Držanje i njegova kvaliteta igraju daleko manju ulogu nego što mislimo. Znanstvenost je dokazala tu tvrdnju, kao i činjenicu da čak i tzv. lijeno držanje nije neprijatelj zdrave kralježnice, mišića i tijela. Istraživanja su pokazala da ljudi znatno kraćih udova ne moraju trpjeti ništa veću bol, primjerice u leđima, od inače zdravih ljudi.

Slično vrijedi i kod određenih sportova u kojima jedan dio tijela radi više od drugoga. Treće, zasigurno ste tijekom liječenja bolova u vratu dobili vježbe koordinacije i držanja, no te vježbe neće ukloniti bol. Time se pitamo gdje je svrha takvom vježbanju ako ne za uklanjanje bolova? Ispada da je nema.

Hoće li osoba s izraženom skoliozom i dakle krivim držanjem patiti od više bolova nego netko tko ima perfektno držanje? Ne nužno, može samo osjećati veću ukočenost. U razgovoru s nekoliko fizijatara dolazim do takvih spoznaja.

Držanje, dakle, nije ključan faktor u zdravlju skeletnih mišića (organi koji nas pokreću i održavaju ravnotežu). Ipak, to istovremeno ne znači da nije bitno paziti na držanje. Možete cijeloga života paziti na držanje, koristiti super turbo mega futuristička pomagala za sjedenje, ured ili aktivnosti, a opet se izvodeći neku sasvim nebitnu radnju poput naginjenja desetak minuta u jednom smjeru tako predivno ukočiti da se danima, ako ne i tjednima nećete moći pomaknuti.

Dakle, u takvom slučaju držanje itekako može uzrokovati bol, kao i kada dugo podlakćeni gledate TV ili čitate na računalu. Većinu takvih bolnih stanja koja su uzrokovana prologiranim lošim držanjem ne zovemo lošim držanjem, već lošim posturalnim držanjem.

Primjerice, ako vam je tijekom rada monitor računala previsoko, zaboljet će vas glava jer je držite u problematičnom položaju; drugi primjer je ako ve taj isti monitor prenisko onda bi vas zbog naginjanja zaboljeti ramena ili leđa, a možda i podlaktice/laktovi ako ste se podbočili na njih. Bol se neće pojaviti odmah, ali ako takve položaje često prakticirate, zasigurno ćete naježiti. A ježeve bodlje ne miluju. Srećom, veći dio tih stanja se povlači nakon što počnete paziti na držanje i promijenite uvjete rada/boravka.

Jedna od najtežih, ali daleko najučinkovitijih metoda uklanjanja boli i problema vezanih uz držanje je metoda 'snage volje'. Držanje se izvodi podsvjesnim refleksima organa i problem nije u aktiviranju svjesne kontrole, već u zadržavanju dobrog položaja jer čim um odluta na nešto drugo, vraćanje u prvobitno stanje je praktički neminovno.

Ukoliko imate čeličnu volju i disciplinu, mogli biste svaki puta sve duže održavati pravilno držanje dok se refleksi ne počnu mijenjati. No, za to itekako trebate biti iznimno uporni. Na prste jedne ruke jedva mogu nabrojati nekoliko ljudi koje sam dosad upoznao, a da su u tome uspjeli. Jedina mana ove metode je da bi neki ljudi, prakticirajući je, mogli razviti kronično rigidno ponašanje sami prema sebi. Iako je ova metoda teška, najviše ljudi je svakodnevno iskušava, tj. započinje.

Druga metoda traži...

Slijedi sljedeći tjedan na istom mjestu. :)