Zovite policiju, netko se lažno predstavlja kao Andrija Hebrang, zezao se ovih dana jedan kolega nakon što je kao smrt ozbiljni Hebrang u sučeljavanju na Novoj TV (nije puno drukčije bilo ni sinoć na HRT-u) slistio duhovitošću i vrckavošću ostale kandidate (osobito još mrskijeg forenzičara Dragana Primorca, dok mu je sinoć slađi zalogaj bio Nadan Vidošević). Policiju ipak nitko nije zvao, jer je u međuvremenu sam Hebrang objasnio da je to zbilja bio on, samo što mu je dozlogrdilo da jedini u kampanji govori o programima. Ostali se, veli, samo cirkusiraju, što je puno lakše, pa im je htio pokazati da se i on zna ludirati, i to bolje od njih.

Andriji je ovaj put svaka, dobro, gotovo svaka na mjestu, ali da se HDZ-ov kandidat, ta desničarska korjenika ukočena kao puščana cijev i karizmatična kao kundak, nametne kao zvijezda ove kampanje, to je, brate mili, ipak malo previše. Nema boljeg dokaza da je ta kampanja bila velika i skupa parada ničega, počev od onoga s čime su se pojavile dvije najveće stranke pa nadalje. Hebrang je izašao s programom koji poziva naciju na tako široku mobilizaciju da to uključuje i korištenje Titovog imena kao brenda koji se, proračunato objašnjava, još dobro nosi u svijetu.

Tko je ovdje lud?

Dakle, kao rješenje problema u kojima grcamo HDZ nam nudi čovjeka kojeg mnogi baš u toj stranci smatraju najvećim zločincem 20. stoljeća poslije Hitlera i Staljina. To nije izmaklo naizgled pospanom, ali oštrom oku Ive Josipovića. E, nećeš majci, uzvratio je on, i poslije kraćeg vremena obišao u Velikom Trgovišću rodnu kuću Franje Tuđmana. Ovoga inače u SDP-u smatraju grobarom hrvatske demokracije, ali Josipovića to nije omelo da izjavi kako je taj posjet napravio, ni manje ni više, jer Hrvatskoj želi 'napredak i izlazak iz krize'.

Tko je tu lud, ocijenite sami. Jer, hebrangizirani Josipović i josipovićizirani Hebrang spas za Hrvatsku vide u retuširanju lika i djela Tita i Tuđmana, u

što, stavljam ruku u vatru, ne vjeruju ni agilne turističke zajednice u Kumrovcu i Trgovišću. Ali, oni su, eto, zapeli da je tako i nikako drukčije, sigurni da nema boljeg polazišta za rješavanje životnih pitanja ove zemlje od grobova dvojice najzvučnijih hrvatskih mrtvaca. I što onda da čovjek zaključi nego da se na ovim izborima ne nudi ništa suvislo, kao što ne vidi, s izuzetkom autsajderice Pusićke, nikoga kome bi povjerio i brigu za kozu, a kamoli za cijelu zemlju.

Sav taj jad i čemer junački upotpunjuju i birači, koji se izluđeni takvim hoštaplerajom okreću još većim, populističkim hoštaplerima, koji im prodaju doslovce svaku budalaštinu koje se sjete. Biračka baza se time, bojim se, već sasvim uklopila u čuvenu rečenicu medijskog mogula Ruperta Murdocha da nikada ne možeš pretjerati u podcjenjivanju ljudi. I onda dođeš do toga da su se na ovim izborima više nego ikada srozali i oni koji biraju i oni koje se bira, pa je to možda najbolje sažeti ovako – nitko ne bira nikoga. Ako vam ovo ne liježe otprve, pogledajte to kroz ove naočale.

Kandidati s mlinskim kamenom oko vrata

Apsolutni hit ove kampanje je borba protiv korupcije, o tome svi toliko drve da ti već izlazi na uši. I što bi? Pa, to da se ni na jednim dosadašnjim izborima nije pojavilo ovoliko kandidata koje terete kao mlinski kamen teške sumnje da su korumpirani. Kao što se nikada nije dogodilo da građani baš takve guraju među prvih pet-šest kandidata koje bi s veseljem vidjeli na mjestu Mesićevog nasljednika. Pazite, ne radi se o ljudima koji se sumnjiči da su se korupcijom obogatili u nekom prošlom svršenom vremenu i zatim se ostavili toga, ako ni zbog čega drugog, zbog ove antikorupcijske kampanje, koliko god šepava bila (Kalmeta), pa i zbog samih izbora.

Ma kakvi, ti pripadaju onima koji kradu iz očiju i u ovoj kampanji još su dodatno stisnuli gas, pa ulupavaju desetke milijuna mahom mutnog novca, znajući da je zakonodavac izvadio zube propisima koji to reguliraju i da im nitko ništa ne može. Najveće bujice ovog novca slijevaju se u golema vjedra nezavisnih kandidata (Bandić, Vidošević, Primorac), i koliko god zbog toga očajnički kršili prste u velikim strankama, baš su one za to najviše krive. Upravo su te stranke, najviše dakako HDZ, bile rodnice prvih i najvećih korupcijskih afera, i sada od njih bježe i donatori ništa čišćih gaća, jer ne žele biti zatečeni na mjestu moguće sudske istrage.

Čovjek bi trebao skakati od sreće zbog ovog sunovrata velikih stranaka kada bi ono što slijedi poslije njih bilo barem za dlaku bolje. Nažalost, još je gore. Bandićeva pobjeda bila bi katastrofa na kub, Primorčeva na kvadrat, dok Vidoševićev izbor možda uopće ne bi bio katastrofalan, no nema dokaza ni za suprotno. Ali, radilo se o katastrofi na ovu ili onu potenciju, misli li itko ozbiljan da su populistički svežderi Bandić i Primorac pali s Marsa. Ma vraga, oni su zakonita djeca stranaka iz kojih su otpali, HDZ-a i SDP-a, koje se također okreću kako vjetar puše, a sada kandidiranjem 'titoista' Hebranga i 'tuđmanovca' Josipovića pokazuju i da su sasvim izgubile kompas.

Još gore – izgubile su i svaki kontakt sa stvarnošću. Isto kao populistički slobodnjaci, i te stranke su uvjerene da je politika prvenstveno briga za vlastite interese. Sebe doživljavaju kao neku vrstu sindikata za grofovsko zbrinjavanje stranačkih velmoža i birokrata, dok se prema širem članstvu ponašaju kao 'biroi za zapošljavanje' (Puhovski). Tek kada ispune te funkcije, one prelaze na brigu o zemlji, s tim da za to drugo nisu više ni posebno opremljene. To pokazuje strmoglava brzina kojom pada iz mandata u mandat stručnost i kompetentnost ministara, a to pokazuje i nikada jadnija razina kandidata na ovim predsjedničkim izborima.

Badava silan novac koji se ulupava u njih, badava sav glupavi glamur koji im je stavljen na uslugu. To samo pojačava dojam da je ova kampanja – raskoš ničega.