Profesori hrvatskih policijskih škola Željko Mršić i Mile Klanac proveli su zanimljivo istraživanje o učinkovitosti postupka prigovora u slučajevima ‘prebrze vožnje’ nastojeći odgovoriti na nekoliko ključnih pitanja.

Je li postupak bio učinkovit i kakav je bio ishod, koje je dominantno obrazloženje drugostupanjske presude, koje je radnje policija poduzela u postupku utvrđivanja i dokazivanja prekršaja?

Istraživanje je provedeno na prigodnom uzorku trenutačno dostupnih predmeta Prekršajnog suda u Zagrebu oblikovanih na temelju prigovora na obvezne prekršajne naloge koje je izdala Policijska uprava zagrebačka.

Rezultati su otklonili dilemu i potvrdili da su oni skloni žaljenju najčešće u pravu. Naime, od ukupnog broja prigovora koji su bili zavedeni na Prekršajnom sudu u Zagrebu, njih čak 85,1 posto riješeno je tako da je presuda ublažena ili oslobađajuća dok je policijska kazna potvrđena u samo 12,5 posto slučajeva.

Pritom treba naglasiti da je u velikoj većini slučajeva (83,8 posto) sud potvrdio krivnju podnositelja prigovora, ali tek je u manjem broju slučajeva (12,5 posto) potvrđena kazna određena od policije.

Kod prihvaćanja prigovora suci su u pravilu skloniji ublažavanju kazne nego oslobađanju od krivnje o čemu svjedoči podatak da je od 85,1 posto povoljno riješenih prigovora samo 12,5 oslobađajućih presuda, a u 71,3 posto slučajeva riječ je o ublažavajućoj presudi.

Pokazalo se da u praksi sud potvrđuje krivnju, ali uzima u obzir olakotne okolnosti razmatrajući argumente žalitelja i na kraju obično značajno umanjuje izreženu kaznu.

Važno je naglasiti da je obveznim prekršajnim nalogom policije u svim slučajevima kod kazne u rasponu određen donji iznos kazne, što znači da sud u ublažavanju ide ispod donjeg zakonskog minimuma.

Istraživanje je pokazalo da vozači imaju znatno povoljnije izglede za oslobađajuću presudu ili ublaženje kazne kod registriranja prekršaja radarom nego u slučaju kada ih u prekršaju uhvate prometni policajci.

U slučaju presretanja radarom sam prekršajni postupak je problematičan jer policija nije provela izvidne radnje i utvrdila identitet osobe koja je počinila prekršaj. Naime, dopis kojim se od vlasnika vozila traži da dostavi vjerodostojne podatke o osobi koja je u inkriminirano vrijeme upravljala vozilom, pa se potom toj osobi ili vlasniku vozila automatizmom izdaje obvezni prekršajni nalog, ili za sporni prekršaj ili prekršaj nedostavljanja vjerodostojnih podataka iz perspektive pekršajnog zakona vrlo je upitan.

U takvim situacijama policija ima informacije samo o vozilu kojim je počinjen prekršaj te o njegovu vlasniku, a podatke o vozaču utvrđuje naknadno. Sporno je to što policija ne obavlja svoju dužnost već je taj teret prebačena potencijalnog okrivljenika što je u svojoj biti protuzakoniti postupak.

Stoga okrivljeni vozači imaju veliki manevarski postor za prigovor, pogotovo u situacijama u u kojima od počinjenja prekršaja do samog postupka prođe puno vremena. Pimjerice, u žalbi mogu navesti da se ne sjećaju tko je upravljao vozilom toga dana ili mogu navesti više osoba koje su u sporno vrijeme mogle upravljati vozilom. Autori smatraju da upravo ti sporni momenti utječu na sudsku praksu ublažavanje kazni kod takvih prekršaja.

Zanimljivo da se udio oslobađajućih i ublažavajućih presuda povećao nakon donošenja novih, strožih odredbi Zakona o sigurnosti na cestama koje su stupile na snagu u kolovozu 2019. godine.

Autori istraživanja ističu da nemaju konačan odgovor što je u stvari razlog sve veće diskrepancije između kaznenih politika policije i suda, ali zaključuju da policija nakon reforme prekršajnog zakonodavstva nije prilagodila svoje postupanje u konkretnim predmetima utvrđivanja prekoračenja brzine kretanja vozila fiksnim uređajima.