KOMENTAR ZORANA MALENICE

Premijerko, pročitajte ovu knjigu!

31.08.2010 u 07:00

Bionic
Reading

Ima li smisla postaviti takvo pitanje u situaciji kada je hrvatsko društvo jedan od najboljih primjera loše funkcionirajućih društava? Vjerojatno ima, barem ako se želi izgraditi bolje društvo nego što je suvremeno hrvatsko društvo

Međutim, tim problemom se nije pozabavio neki hrvatski ekonomist ili sociolog nego poznati američki ekonomski teoretičar John Kenneth Galbraith (1906– 2006) čija je knjiga 'Dobro društvo – Humani plan' prije tri godine prevedena na naš jezik (Algoritam, Zagreb 2007). Knjiga je u SAD-u objavljena 1996.godine.

John Kenneth Galbraith je bio jedan od najboljih i najcjenjenijih američkih ekonomskih teoretičara. Bio je pod utjecajem Johna Meynarda Keynesa, zalagao se za socijalnu državu i socijalno pravedno društvo. Uostalom, inspiracija za pisanje knjige 'Dobro društvo' proizišla je iz tih njegovih stajališta.

Usput se može spomenuti i podatak da je njegov sin Peter Galbraith bio prvi američki veleposlanik u Republici Hrvatskoj (od 1993. do 1999. godine).

U ovoj knjizi Galbraith ne razvija niti se zalaže za neku novu utopiju kakvih je bilo u dosadašnjem razvoju filozofije i društvene teorije (Platon, Morus, Campanella, Marx...). On govori o dobrom društvu kao ostvarivom društvu. U takvom društvu 'svi građani moraju uživati osobnu slobodu, minimum blagostanja, rasnu i etničku jednakost, moraju imati mogućnosti za život koji ih ispunjava zadovoljstvom' (str. 11).

Analizirajući globalne odnose socijalnih snaga u razvijenim industrijskim društvima, Galbraith upozorava na bitnu promjenu do koje je došlo u posljednje vrijeme. Naime, dok je ranije osnovna linija sukoba interesa bila između kapitala i rada odnosno kapitalističke i radničke klase, 'sada su na jednoj strani bogati, dobro materijalno zbrinuti i oni koji to nastoje postati, a na drugoj oni lošijeg financijskog stanja i siromašni, te znatan broj onih koje društvena briga ili suosjećanje potiču da se zalažu za njih ili za više milosrđa u svijetu. To je današnji ekonomski i politički poredak.' (str. 14).

Nakon što je prikazao osnovne postulate ideologije slobodnog poduzetništva, a zatim i socijalističke koncepcije gospodarskog razvoja, Galbraith zaključuje da se 'u dobrom i pametnom društvu politika i djelovanje ne podređuju nikakvoj ideologiji ni doktrini. Djelovati moramo na temelju presudnih činjenica u svakom pojedinačnom slučaju.' (str. 27).

U pogledu funkcioniranja gospodarstva, ono svakome za rad sposobnom članu društva mora pružiti priliku da sudjeluje i napreduje u skladu sa svojim sposobnostima i ambicijama. Gospodarski sustav ne smije uskraćivati zaposlenje i onemogućavati realizaciju ambicija zbog recesije i depresije. Treba nastojati da razdoblja recesije i depresije ne traju dugo. 'Dobro društvo stoga mora imati djelotvoran plan za prevladavanje tih teških razdoblja i osiguranje ravnomjernog i sigurnog povećanja proizvodnje i zaposlenosti' (str. 39).

Pišući o inflaciji Galbraith iznosi neka stajališta koja zaslužuju pažnju s obzirom na našu društvenu i gospodarsku situaciju. Tako on kaže da negativno mišljenje o inflaciji velikim dijelom potječe od rentijerske klase. Naime, rentijeri otvoreno preferiraju visoki kamatni prihod u kombinaciji sa stabilnim cijenama.

Također treba shvatiti da nije moguće istodobno imati punu zaposlenost i stabilne cijene. Prevedeno na našu situaciju, nije li kod nas prevelika nezaposlenost dijelom i posljedica stabilnih cijena odnosno niske inflacije?!! Smatra se da određena stopa inflacije može doprinositi dinamiziranju gospodarstva, a to znači i povećanju zaposlenosti.

U posebnom poglavlju svoje knjige Galbraith piše i o javnom zaduživanju i proračunskom deficitu. On ne spada u one ekonomske teoretičare koji su protiv zaduživanja i deficita, ali smatra da je važno u koje se svrhe troši novac koji neka država uzajmljuje. Po njegovom mišljenju javni rashodi se dijele u tri opće skupine: 'neki rashodi nemaju nikakvu vidljivu sadašnju ili buduću svrhu, neki služe zaštiti ili poboljšanju gospodarskih ili drugih društvenih uvjeta, a neki uzrokuju ili omogućavaju porast budućih prihoda, proizvodnje i opće dobrobiti' (str. 52).

Što se tiče prve skupine rashoda, Galbraith smatra da su sve velike organizacije, bilo javne bilo privatne, sklone prekomjerno povećavati broj zaposlenih jer svi pripadnici organizacijske hijerarhije žele zaposliti još podređenih darovitih službenika ili onih koji se takvima smatraju. 'Život je uvijek ljepši kad netko drugi radi i misli za nas. Zaposleni svojim brojem obično svjedoče o položaju i ugledu poslodavca i ujedno povećavaju ukupne rashode organizacije u kojoj rade. Nekim se rashodima udovoljava političkim ili gospodarskim interesima, a ne općim javnim potrebama ili zahtjevima. A postoje i rashodi koji nadžive svrhu kojoj su isprva bili namijenjeni i kojoj su služili' (str. 52).

Nema sumnje da je ovaj stil ponašanja izrazito prisutan u funkcioniranju naše državne uprave i javnih službi i da bitno poskupljuje javnu potrošnju.

Drugu skupinu javnih rashoda čine rashodi za tekuće, svakodnevne poslove, za poslove koji su danas hitni, ali nemaju jasno prepoznatljivu vremensku dimenziju. Oni uključuju primjerice rutinske vanjskopolitičke poslove, provedbu zakona, mirnodopske vojne izdatke, državnu potporu industriji i poljoprivredi itd. Ova skupina poslova, kao i prva, u načelu se treba financirati porezima i drugim tekućim prihodima.

Kada je riječ o trećoj skupini rashoda, dakle onima koji su namijenjeni ili služe poboljšanju gospodarskog rasta i dobrobiti, zaduživanje je dopušteno, čak je društveno i gospodarski poželjno.

Primijenjeno na hrvatsko društvo, može se reći da se hrvatska država u posljednjih desetak godina dosta zaduživala upravo za spomenute svrhe. Upitno je, međutim, jesu li ta sredstva bila najkorisnije iskorištena. Ona su pretežno upotrijebljena u izgradnju autocesta i drugih infrastrukturnih objekata, a daleko manje u stimuliranje privatnog kapitala u nove industrijske pogone koji bi u kratko vrijeme omogućili znatan porast društvenog bruto proizvoda. Tim porastom bi se osiguralo bezbolno vraćanje uzetih zajmova, ali i istovremeno poboljšavanje životnog standarda većeg dijela građana.

Kako se to nije dogodilo, a hrvatske vlade su u međuvremenu dopustile enorman porast državne i javne potrošnje, hrvatska država je upala u tzv. dužničko ropstvo, tj. prisiljena je uzimati nove kredite pod nepovoljnim kamatnim uvjetima da bi servisirala ranije uzete zajmove.

U Galbraithovoj knjizi se nalazi još niz uputa i preporuka za uspješno rješavanje i niza drugih društvenih i ekonomskih pitanja (obrazovanje, migracije, okoliš, vojska itd.) kako bi se razvilo dobro društvo. Zato se ona može preporučiti za čitanje našim političarima, kako onima koji trenutno vladaju tako i onima u opoziciji, jer se u svom dosadašnjem političkom djelovanju nisu iskazali u uspostavljanju hrvatskog društva kao dobrog društva.