Istaknuti hrvatski povjesničar, professor emeritus Miroslav Bertoša, koji je znanstveni interes najviše usmjerio prema Istri u novom vijeku, umro je u Puli u 86. godini, a pokopan je u Pazinu.
Iza njega ostaju znanstveni radovi, knjige i predavanja koji su imali neupitno važan utjecaj u istarskoj i hrvatskoj historiografiji.
Miroslav Bertoša rodio se 17. svibnja 1938. u Beogradu, a dolaskom u Istru 1947. završio je osnovnu školu i srednju školu te diplomirao povijest s književnošću na Pedagoškoj akademiji u Puli (1963.), a potom povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1966.) gdje je i doktorirao.
Svoj znanstveni interes najviše je usmjerio prema Istri u novom vijeku, ali povremeno je zalazio i u starija i novija razdoblja. Također se bavio demografskom poviješću i temama iz suvremenih promišljanja o problemima razvoja povijesne misli i historiografije općenito te metodologije nastavnog i znanstvenog procesa u povijesti. Od druge polovice 60-ih godina sustavno je istraživao u mnogim arhivskim i drugim fondovima i zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu, napose u Italiji i Francuskoj.
Redovita služba trajala mu je 45 godina, od 1963. do 2008. Od 1963. do 1969. radio je kao asistent na Pedagoškoj akademiji u Puli, a potom je do 1995. bio zaposlen u tadašnjem Sjeverojadranskom institutu JAZU, sada Zavodu za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci – Područnoj jedinici u Puli.
Dužnost prvoga generalnog konzula Republike Hrvatske u Trstu obnašao je od 1995. do 1999., a potom se vratio struci.
Od 1999. do 2003. bio je upraviteljem Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci; kasnije, od 2019. do smrti, i njegovim voditeljem. Od 2003. do umirovljenja 2008. bio je zaposlen na Filozofskom fakultetu u Puli.
Objavio je 20 knjiga te oko 1060 ostalih bibliografskih jedinica, a posljednja, 21. knjiga „Trošenje života. Gdje li je život što ga izgubih živeći?“, bit će tiskana koncem 2023.
Uz ostalo, bio je članom Hrvatskog odbora UNESCO-a, članom predsjedništva Hrvatskog odbora za povijesne znanosti koji je radio na organiziranju Prvoga kongresa hrvatskih povjesničara, te članom zajedničkog dijela hrvatsko-talijanskog, a potom i hrvatsko-slovenskog povijesnog povjerenstva.
Nositelj je brojnih nagrada, među kojima je i Državna nagrada za znanstveni rad „Bartol Kašić“, a 1997., odlukom predsjednika Republike odlikovan je „Redom hrvatskog trolista“ i „Spomenicom Domovinske zahvalnosti“. Za životno djelo dobio je Nagradu Grada Pule i Nagradu „Ivan Lučić“ koju dodjeljuje Hrvatski nacionalni odbor za povijesne znanosti i Društvo hrvatskih povjesničara.
