Četvero bivših vođa velike studentske pobune iz 2011. koja je tresla Čile i skoro srušila predsjednika, konzervativca i milijunaša Sebastiána Piñere, zahtjevima za kvalitetnije i besplatno obrazovanje, postali su na nedjeljnim parlamentarnim izborima (ujedno i prvi krug predsjedničkih izbora) narodnim zastupnicima (mandat im počinje u ožujku 2014).

Mlađi su od 27 godina te, iako pripadaju različitim političkim opcijama, smještaju se lijevo na političkom spektru te južnoameričke zemlje.

Lice te pobune, o čemu je tportal svojedobno iscrpno izvještavao, jest nova narodna zastupnica komunistkinja Camila Vallejo (25) koja je dobila 43,6 posto glasova u okrugu La Florida, južnom dijelu glavnoga grada, Santiaga de Čilea u kojem u većini žive pripadnici srednje klase.

S njom u parlament ulaze Karol Cariola (37,14 posto glasova, distrikt Recoleta e Independencia, sjever glavnoga grada), glavna tajnica komunističke mladeži, Giorgio Jackson (26), vođa omladine Demokratske revolucije (48,17 posto glasova, distrikt Santiago - centar) i Gabriel Boric (27, hrvatskog porijekla), koji je dobio 28,07 posto glasova u južnom patagonijskom gradu Punta Arenasu gdje živi hrvatska manjina, a uzdanica je ljevičarske Autonomne snage koja baštini nastojanja radikalnih revolucionara koji su se borili protiv diktature generala Pinocheta i postali vidljiviji nakon kraha diktature 1990. godine.

Puno žešćom retorikom od one koju ima stranka kojoj pripada, a koju predvodi bivša predsjednica Čilea (2006-2010) i najizvjesnija nasljednica Piñere, socijalistkinja Michelle Bachelet, Vallejo je dala do znanja što će socijalistički blok (vjerojatno u većini) zahtijevati od Bachelet ako postane predsjednicom Čilea: mlada profesorica zemljopisa i majka nedavno rođene bebe Adele smatra da će parlament bdjeti da se ispuni najavljeni politički program temeljitih promjena u čileanskom društvu.

Objasnila je to i zastupnica Cariola, medicinska sestra koja radi u porodiljnoj službi (desna ruka Vallejo u prosvjedima 2011. godine) koja je najavila promjenu ustava jer je potrebno garantirati kvalitetno i besplatno zdravstvo i jer je to fundamentalno pravo čileanskih građana. Najavile su da će oblikovati blok mladih u parlamentu u kojem bi, osim njih dvije te Jacksona i Borica, trebalo biti i još četvero mladih zastupnika liberalnih i konzervativnih snaga.

S njima je i karizmatični Iván Fuentes (50), nezavisni zastupnik socijalističkih opredjeljenja, ribar i vođa domorodačke pobune u patagonijskoj regiji Aysen, koja se je 2012. dignula protiv vlasti u Santiagu tražeći bolje uvjete života.

Što je tu, ovome vanjskopolitičkom komentatoru i analitičaru, novo i simptomatično? Odrasli smo, mi u Argentini, ali i naši susjedi, naročito Čileanci, vjerujući da su naše zemlje određene genealogijama (o kojima je izvanredno dobro pisao nobelovac Gabriel García Márquez) i prezimenima, gdje smo bili poučavani da djeci treba suditi prema povijesti njihovih roditelja.

Mi, djeca i omladina koja je odrasla tijekom diktature, mislili smo da je povijest nešto što se dogodilo našim djedovima i roditeljima. Često smo znali da to nije tako, ali smo bili komotni, većina nas, pa smo birali indolentnost, bježali smo u to praznovjerje.

Najčešće što smo slušali kada bismo se usudili nešto komentirati je bilo 'pa ti se nisi rodio kada se to i to dogodilo'. Bili smo bezvremenska bića. Roditeljima nismo sudili, ne otvoreno, nego smo ih potajno veličali, ako su bili heroji ili ako su nas uvjerili u svoja herojska djela (što je bolest koja i dalje zahvaća ustašku djecu i njihove unuke s ove i one strane Anda, točnije, više s ove nego s one) da bi nasuprot tomu u našim očima pali u blato, ako heroji nisu bili ili se nisu takvima uspjeli prikazati.

Ali dijaloga nije bilo. Nismo se međusobno pokušavali razumjeti. Oni su, naime, bili u strahu, a mi nismo znali što bismo s našom slobodom. Oni koji su činili prve korake kada smo se mi, konačno, udaljavali od domova roditelja (ponavljam, većina u mojoj generaciji nije prepoznala izazov da se prestane živjeti život naših roditelja i djedova), tad kad su Argentina i Čile opet koračali u demokraciju, živi drugačije, bez straha i s potpunim osjećajem slobode.

Nemoguće je interpretirati izborni događaj iz Čilea, a koji je zainteresirao najvažnije listove na svijetu, bez da se shvati koliko je bila važna ta studentska pobuna 2011., kada se vidjelo da je na scenu stupila generacija potpuno neustrašivih i potpuno slobodnih mladih ljudi.

Omladina je to puna vizije i snage, proročki usmjerena jer je Jackson, na primjer, iako socijalist, pobijedio, i to dva puta na izborima unutar najkonzervativnijeg sveučilišta, onog koji pripada Katoličkoj crkvi u Santiagu, što bi bilo ravno tomu da ova grupa prestrašenih, tzv. vjernika laika, koja radi robovski posao u strukturama Hrvatske biskupske konferencije, osnuje sindikat crkvenih namještenika (pa bismo onda vidjeli bi li varaždinski biskup imao petlje najuriti na ulicu djelatnicu Hrvatskog Caritasa bez ikakva suvisloga obrazloženja).

Postoje oni koji tvrde da će Vallejo, Cariola, Jackson i Boric kad-tad postati establishment. Ja mislim da to neće biti tako. Da će se nešto ipak dogoditi za dobro Čileanaca jer, isto tako, mislim da će se jednoga dana dogoditi nešto dobro u hrvatskom društvu, a koje stenje od mediokriteta, mržnje i političkog idiotizma.

U prvom mandatu Michelle Bachelet bila je simbol, žrtva Pinochetove diktature koja je došla na vlast bez da je tu vlast tražila, kao kolateralna žrtva u obračunu konzervativaca kunktatora i ljevičara salonista (kakvih u Hrvatskoj imate na bacanje jer je malo njih, i s jedne i s druge strane, zaista osjetilo 'ulicu'). Budućnost Čilea, ali i cijele Latinske Amerike ovisi o ljudima poput Bachelet, koja sada ne može više biti samo majčinska figura već snažna kormilarkinja te od odvažnih mladića i djevojaka kao što su Camila, Karol, Giorgio i Gabriel, jer su shvatili da treba razgovarati i djelovati i da treba pobijediti strah.

Hrvatska misli da je jako udaljena od Čilea i od Argentine. Ja pak tvrdim da su to naše susjedne zemlje.