'Poštovani gospodine Römer: svojim svjedočenjem kao osoba koja je preživjela Holokaust omogućili ste potomcima da dožive osobnu povezanost s poviješću. Vaš će intervju biti pažljivo sačuvan kao važan dio najopsežnije knjižnice svjedočanstva koja je ikad sakupljena. U dalekoj budućnosti ljudi će vidjeti lice, čuti glas i imat će mogućnost da promatraju život, slušaju o ljudskim sudbinama, uče i uvijek se sjećaju', napisao je Steven Spielberg Emilu Römeru u pismu zahvale koje mu je poslao 18. veljače 1998, pismu koje čitamo baš na Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, a zbog čega nam se činilo važnim istaknuti osobnu dramu ovoga našega sugrađanina.

U svom uredu u Los Angelesu, redatelj Spielberg i nije mogao biti svjestan koliko će te rečenice iz pisma Emilu Römeru biti proročke i istinite jer Emil Römer, kao možda nitko drugi u Republici Hrvatskoj, ne samo što nosi biljeg žrtve ustaškog i nacističkog divljanja u doba NDH (njegovu majku Herminu Lang-Kohn ustaše su smaknule u Jasenovcu 1942, a Emil i njegov otac Leon Römer, također Židov, čudom su se spasili krijući se po Zagrebu), već pune 34 godine, da, dobro ste pročitali, pune 34 godine očekuje okončanje sudskog spora koji je pokrenut daleke 1978.

Njegov imovinsko-pravni spor počeo je 14. veljače (pravim meta-rječnikom) pretpotopne 1978. godine kad je podignuo tužbu da bi sudskim putem od Marijana Jovića, kao bivšeg poslovnog partnera u cvjećarskom poslu, utjerao novac koji mu je posudio. Tuženik je u međuvremenu preminuo, a spor se prenosi na njegovu udovicu.

Römer - nakon što tri godine nije mogao naći posao - odlučio je sam sebe zaposliti, a da bi stekao dodatni potreban kapital (imao je ušteđevinu od rada na 'baušteli' u Frankfurtu) prodao je vlastiti stan. Njegov budući poslovni partner nalazio se u sličnoj situaciji te mu je Römer odlučio posuditi novac skupljen od prodaje stana i ušteđevine, u dva navrata u ukupnom iznosu od oko 50 tisuća njemačkih maraka, te su njih dvojica krenuli u zajednički posao. Zajedno su, bez poteškoća, u cvjećarnici radili četiri i pol mjeseca, do 1. kolovoza 1977. kada mu je, prema ugovoru, njegov partner trebao vratiti novac, tj. cjelokupnu njegovu imovinu. No on to nije učinio (jer je Jović, prema Römeru, namjeravao prevariti) zbog čega ga je Römer tužio uz asistenciju tada mladog odvjetnika Silvija Degena (o čemu svjedoči faksimili dviju tužbi koje ovdje donosimo).

Iako mu nije bilo ni na kraj pameti da će sudski proces postati najgora noćna mora, prve sumnje u brzinu pravosuđa javljaju se nakon nekoliko godina pa Römer 1979. i 1984. šalje molbe za ubrzanje postupka. Od tada je Römer preživio čak 11 sudskih vijeća i gomilu odvjetničkih poslova. U međuvremenu je godinama živio u apsolutnoj neimaštini bez mogućnosti zaposlenja, pa kao posljedica svega obolijeva od reaktivne depresije, za što ima i medicinsku dokumentaciju Klinike za socijalnu psihijatriju KBC-a Rebro.

U prvih 28 godina jedno je rješenje došlo s Općinskog na nekadašnji Okružni sud, ali je vraćeno na Općinski sud. Zagrebački Općinski sud donio je presudu 6. veljače 2007, zagrebački Županijski sud 28. kolovoza 2007, tužitelj traži reviziju na Vrhovnom sudu, žali se Ustavnom sudu, koji 2009. predmet vraća Vrhovnom sudu, a ovaj je 14. travnja 2010. djelomično potvrdio, djelomično odbacio žalbu tužitelja i predmet vratio prvostupanjskom sudu.

Utvrđeno je, naime, da postoji tužiteljeva novčana tražbina prema tuženiku od četiri lipe, ali i postojanje tražbine tuženog od jedne lipe pa kad se to prebije, Römeru pripadaju tri lipe. Naime, slijedeći slovo zakona, sudski financijski vještak preračunao je njemačke marke u dinare, a potom je zbog inflacije koja je nakon 1978. uzela maha, Römerovo potraživanje završilo na tri lipe, zbog čega je Vrhovni sud odbio njegov zahtjev s obrazloženjem da za odobrenje revizije predmeta mora vrijediti najmanje 100.000 kuna.

Međutim, Römer se u međuvremenu zbog neopravdano dugog postupka kojim se krše njegova prava na sudski postupak u pravičnom razumnom roku potužio Ustavnom sudu, koji je 10. lipnja 2009. jednoglasno utvrdio 'ustavnopravne neprihvatljivosti pobijenih presuda koje su u suprotnosti s načelima etike i pravde i zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zagarantiranih Ustavom Republike Hrvatske'. Ustavni sud proces je vratio na prvostupanjsko postupanje i ono i dalje traje, a sudeći prema dosadašnjem iskustvu, konačnu zadovoljštinu Emil Römer mogao bi dobiti tek na Europskom sudu za ljudska prava.

U svom skromnom stanu u zagrebačkoj ulici Nova Ves, gospodin Römer nam je pokazao dokumente - među njima su i oni kojima mu vlasti NDH negiraju pravo na obrazovanje - koji svjedoče o njegovoj pravosudnoj kalvariji. Izrazio je pritom svoje ogorčenje prema tzv. institucijama pravne države, ali i prema matičnim židovskim organizacijama kojima, kao Židov, pripada jer je član i Židovske općine Zagreb i Židovske vjerske zajednice Bet Israel. One, kako nam kaže, prema njemu imaju apsolutno hladan i nezainteresirani stav, iako bi trebale, ne samo preko njihovih rabina kojima je u opisu posla mariti i za ljudska prava svojih članova, znati prepoznati to što je Spielberg prorokovao: da će Römer biti netko od koga će se 'učiti' kako promatrati život.

Da se Emilu Römeru krše, i to drastično, njegova ljudska prava, konstatirao je i HHO kada mu je na Danu ljudskih prava 2005. iz ruke tadašnjega predsjednika Žarka Puhovskog dodijelio povelju Aleksandra Zec. Römer je pisao tadašnjem ministru pravosuđa Ivanu Šimonoviću, bivšoj premijerki Jadranki Kosor i predsjedniku Ivi Josipović i opet ništa. Sada se nada da će u njegovu korist svoj glas u parlamentu podići don Ivan Grubišić i Lesarovi laburisti jer je uvjeren da je žrtva korupcije u pravosuđu.

Ako njegovo teško životno iskustvo, reprezentativno za tisuće sličnih žrtava PPNT-a, može poslužiti svojevrsnoj optužbi funkcioniranja prava i (ne)postojanja pravde u nas, Emil Römer će otići s ovoga svijeta miran što je sve ove godine trpio kao istinski pravosudni Job. On se danas i sada nalazi i dalje na prvostupanjskom nivou, na onom istom na kojem je bio 14. veljače 1978, doduše, bogatiji za tri lipe (iako bi trebao dobiti satisfakciju dobitka preračunatih cca. 73.000 eura te adekvatnu ispriku od strane ministra pravosuđa i predsjednika Republike). No hrvatsko pravosuđe, očito, gura takve slučajeve prema 'biološkom odumiranju'. Hoće li Hrvatska učiti iz ovoga slučaja i pamtiti Emila Römera, kako se nadao Spielberg?