Ministar Dobrović ovih dana je na otoku Krku obišao reciklažni centar sa sortirnicom i kompostištem, dijelove lokalnog sustava koji je omogućio da se odvojeno prikuplja više od 50 posto otpada. To je postotak koji nadvisuje EU ljestvicu koju Hrvatska mora ispuniti na nacionalnoj razini do 2020. godine.

‘Sustav gospodarenja otpadom razvijen na otoku Krku može biti ogledni primjer za bilo koju sredinu u Hrvatskoj. Riječ je o sustavu koji se temelji na konceptu kružnog gospodarstva i omogućuje građanima da razdvajaju otpad’, poručio je s Krka ministar zaštite okoliša i prirode Slaven Dobrović.

Ono što je za najveći dio Hrvatske danas nedostižna brojka, za Krk je tek odskočna daska prema nevjerojatnih 80 posto odvojenog prikupljenog otpada, koliko prema riječima direktora komunalne tvrtke Ponikve Krk Frane Mrakovčića namjeravaju prikupljati prijelomne 2020. Tvrtka kojoj je Mrakovčić na čelu u vlasništvu je sedam jedinica lokalne samouprave, a godišnje prikupi oko 20.000 tona otpada, od čega je 70 posto za vrijeme ljetnih mjeseci kada se broj stanovnika sa 19.500 podigne na 125.000. U 2006. godini kad se sustav počeo razvijati, razvrstavali su 16 posto, a već 2009. skočili su već na razvrstavanje 30 posto ukupnog otpada. Danas razvijaju prikupljanja otpada ‘od vrata do vrata’, odnosno postepeno se povlače zajednički kontejneri s javnih površina, a svako domaćinstvo dobiva svoj set posuda za odvojeno prikupljanje otpada.

‘Priča o ekološkom prikupljanju otpada na Krku traje dugo i nipošto nije ogledna samo po rezultatima, nego po čitavom pristupu u kojem je ključno da otpad nije tehničko i logističko pitanje kojim se bave komunalna lokalna poduzeća, nego je to prevažni društveni izazov u čijem rješavanju sudjeluju svi segmenti društva', kaže Piršić koji je u borbi za zeleni Krk još od početaka, kad su 1999. godine dobili diplomu Vijeća Europe kao najbolje komune na Mediteranu za svoju viziju održivog razvoja. 'U toj viziji zbrinjavanje otpada bilo je posebno istaknuto, a već 2003. godine naručili smo studiju koju su potpisala tri ugledna sveučilišna profesora' kaže Piršić i dodaje da je to bila čista revolucija kad je posrijedi tadašnja državna politika.

‘U to doba za mandata Marine Matulović Dropulić službena politika zbrinjavanja otpada je stala u tri slova BSP (baliranje, spaljivanje i potiskivanje). Službena strategija je predviđala da Hrvatska namjerava do 2025. godine razvrstavati samo 25 posto otpada. Iza svega stajao je projekt spalionice u Zagrebu, koji je 'vonjao' na korupciju. Kad se to zna, onda nije teško shvaćati zašto su naša studija i vizija te ljudi koji su je zagovarali, bili tretirani kao državni neprijatelji. U boljoj varijanti proglašavali su nas budalama koje koče civilizacijski projekt spalionice tako što vade papir iz smeća i time smanjuju gorivi potencijal bala otpada', kaže Piršić, a potom skicira u Hrvatskoj jedinstveni primjer u kojem je smeće – ujedinilo zajednicu.

‘U trenutku kad su svi vijećnici na Krku, bez obzira na svoje generacijske, stranačke i svjetonazorske razlike, zbrinjavanje otpada prepoznali kao epohalni projekt, znali smo da imamo šanse za uspjeh. Tada je svih 105 vijećnika (među njima i ja kao nezavisni vijećnik Omišlja) diglo ruke da iz vlastitog proračunskog novca financira ekološko zbrinjavanje otpada. Tako se u lipnju 2005. godine uvodi ekološki zasnovan sustav zbrinjavanja komunalnog otpada, koji je popularno nazvan Eko-otok Krk', kaže Piršić.

To je prvi cjeloviti model gospodarenja otpadom u Hrvatskoj koji omogućava zbrinjavanje svih vrsta otpada i zadovoljava stroge europske ciljeve o recikliranju otpada. Riječ je o projektu čiji su troškovi u početku bili planirani na 35 milijuna kuna, a dosegnuli su danas 61,4 milijuna kuna. Izgradnja sustava uključivala je sanaciju starog dijela odlagališta otpada te uređenje novih ploha za odlaganje, izgradnju reciklažnog dvorišta sa sortirnicom i kompostištem, sedam manjih reciklažnih dvorišta u naseljima te nabavu čak 1.500 spremnika za odvojeno prikupljanje otpada i komunalnih vozila. S izmjenom političke klime projekti su sufinancirani i sredstvima Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost

‘U praksi, to je bila akcija koja je prošla kroz sve segmente lokalne zajednice. Osobno sam djeci u vrtićima održavao prva predavanja pokazujući im kako razvrstavati otpad u kontejneriće posebno prilagođene njihovoj dobi. Papir ide u delfine, plastika u žabe, a bio otpad u medvjediće. Tako je ekološka osviještenost ulazila kapilarno u obitelj, nije bilo šanse da klinci, kad su jednom ovladali modelom sortiranja, dopuste mami i tati da bacaju nerazvrstan otpad. Naši aktivisti s majicama i kapicama stajali su pred prvim kontejnerima pokazujući bakicama kako se razvrstava. Posebno sam ponosan što je u Crkva na Krku odigrala veliku ulogu u projektu zbrinjavanja otpada. Biskup i župnici pozivali su s oltara na sortiranje smeća. Ako je ekologija za ateista pitanje etike, za vjernika je pitanje teologije: ako ne poštujete prirodu, ne poštujete djelo Stvoritelja. To jasno piše u papinoj enciklici ‘Laudato si', kaže Piršić.

Prema njegovim riječima, reciklira se sve, karton, uredski i novinski papir, staklo, aluminijske limenke i konzerve, PET ambalaža, plastika, folije i najlonske vrećice… No, kako bi se reklo u reklamama, to nije sve: posebnost je i biootpad. Primjerice, maslinari i vinari u uljarama i podrumima imaju kontejnere za kominu od masline i grožđa (koja ako se ne zbrine zna biti opasna za okoliš). Kad se preradi, vraća im se kao kvalitetni humus. Ta priča funkcionira i za domaćinstva, jer čak i uzgajivači balkonskog cvijeća od svog bio-otpada mogu dobiti vrećicu vlastita humusa.

‘Ideja je da razvrstavanje otpada bude ‘inteligentno', to znači da se sustav optimizira; uljarima će pred vrata staviti poveću baju za biootpad, udruzi za zaštitu životinja poveću kantu za konzerve. Na taj način može se, siguran sam, zbrinuti do 80 posto otpada. Ako znadete da 10 posto ide na opasni otpad poput starih baterija, mobitela, tonera… koje zbrinjava država, praktički ste pokrili 90 posto što je izvrstan rezultat', govori Piršić, ističući da je Krk itekako zainteresiran da uistinu bude ‘zeleni ogledni primjer'. I to ne samo iz altruizma.

‘Krk ljeti ima oko 125 tisuća turista. Ako oni nisu ovladali zelenim navikama, onda je naša priča ugrožena. A sigurno neće ovladati ako njihovi gradovi ne usvoje taj temeljni civilizacijski bonton kad je otpad posrijedi. Najbolji primjer su moji vlastiti prijatelji. Bili su kod nas u gostima, lijepo smo se pogostili i ljudi su htjeli pomoći kod spremanja stola. Počeli su čistiti, na što su se moja djeca uhvatila za glavu i povikala: ‘Neeeee! Ne može sve u istu kantu. Ribice idu macama, papirnati ubrusi u ovu kantu, ostaci hrane u onu…' Ljudi su se pogledali i sve su shvatili', prepričava Piršić, za kojeg je ta priča o zelenom prosvjetljenju u osobnom kontaktu slikovita, ali nedostatna.

‘Da bi drugi gradovi slijedili primjer Krka, kako je to poželio ministar, potrebno je osvijestiti tri dodatna elementa. Prvo – zbrinjavanje otpada mora biti društveni projekt, a ne samo zadaća komunalaca i političara. Drugo, politički čelnici lokalne zajednice moraju shvatiti da pod hitno moraju prestati zapošljavati direktora lokalnog komunalnog poduzeća iz stranačkog ili rodbinskog kadra. Direktor komunalca mora biti najbolji menadžer kojeg lokalna zajednica ima na raspolaganju. I treće, lokalna zajednica mora biti svjesna da će nakon 2020. Hrvatska plaćati visoke penale EU ako zbrinjavanje otpada ne dovede na razinu Krka', kaže Piršić nudeći novi ogledni primjer sa svog otoka. Kaže razvrstavanje otpada samo dio je većeg sustava. Budući da je Hrvatska preuzela obvezu da će do 2020. godine smanjiti potrošnju električne energije iz fosilnih sirovina za 20 posto, smanjiti emisiju Co2 za 20 posto i da će imati 20 posto energije iz obnovljivih izvora, otok Krk se već uputio u realizaciju tih ciljeva.

Već 2012. godine na Krku je osnovana prva Energetska zadruga u Hrvatskoj, nazvana ‘Otok Krk’, koju je oformilo 19 osnivača koji svoj otok vide kao energetski samodostatan, čije stanovništvo živi u energetski učinkovitim naseljima, gdje zgrade proizvode energiju, voda se prikuplja, reciklira i racionalno koristi. Piršić povlači paralele s uspješnim europskim primjerima poput poznatog danskog otoka Samsø koji je energetski potpuno samoodrživ, a višak proizvedene energije svakodnevno izvozi na kopno. Primjere možemo pronaći u Španjolskoj i njenom otoku Hierro te škotskom otoku Eigg. Ambiciozna vizija društva bez fosilnih goriva zapravo je sasvim moguća i lako ostvariva, pa je tako i vizija o otoku Krku kao prvom energetski neovisnom otok u Sredozemlju do 2030. sasvim realna.

Za stanovnike otoka osim ostvarivanja financijskih ušteda, smanjenja energetskih troškova, ostvarenja profita prodajom proizvedene energije, donijelo bi to i nove mogućnosti zapošljavanja, a o uspješnom brendiranju otoka u turizmu kao iskreno i potpuno ekološke destinacije, da i ne govorimo.