Trianonski ugovor, zaključen 4. lipnja 1920. godine u palači Trianon u dvorcu Versaillesu između zemalja Antante i Mađarske, regulirao je status i granice nove, nezavisne mađarske države. Tim ugovorom Mađarska se odrekla svih prava na teritorije koji su joj pripadali u Austro-Ugarskoj Monarhiji, pa je tako morala Austriji ustupiti Gradišće bez grada Šoprona, a Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca zapadni Banat, Bačku, južnu Baranju te Međimurje i Prekmurje u današnjoj Sloveniji.

Dio Banata pripao je Rumunjskoj, dok je Beograd bio prisiljen ustupiti Bukureštu područje oko Temišvara i povući se iz Pečuha. Čitava Transilvanija pripala je Rumunjskoj, dok je tzv. Gornja Ugarska, odnosno Slovačka s prikarpatskim područjem, ušla u sastav Čehoslovačke, a manji dio pripao je i Poljskoj.

Ugovor potpisan u sklopu Pariške mirovne konferencije sastojao se od 14 poglavlja i 364 članaka kojim su Mađarskoj bile nametnute ratne reparacije i drastično smanjenje vojske. Od 282.000 četvornih kilometara, koliko su obuhvaćale zemlje krune Svetog Stjepana, Mađarska je dobila 93.000 četvornih kilometara, dok joj je od približno 19 milijuna stanovnika ostalo njih tek sedam i pol milijuna.

Nadomještanje teritorija uz Hitlerovu pomoć

Nove međunarodne granice odvojile su mađarska industrijska postrojenja od osnovnih materijala, a mađarska industrija i poljoprivreda ostale su bez većeg dijela svojeg tradicionalnog tržišta. Znatno su smanjeni izvori drvnog materijala, obradive površine smanjene su za 43 posto, a drastično su smanjeni i izvori željezne rude i soli. S druge strane, u obimu smanjenoj Mađarskoj ostalo je 51 posto stanovništva zaposlenog u industriji i oko 56 posto industrije, od čega čak 82 posto teške industrije, kao i 70 posto banaka.

Povjesničar Hrvoje Klasić ističe da nije čest slučaj, osobito u 20. stoljeću, da jedna država izgubi dvije trećine svojeg prijašnjeg teritorija i 60 posto svojeg stanovništva. Pritom dodaje da su Mađari pokušavali taj ogroman gubitak u nekoliko navrata nadomjestiti pred Drugi svjetski rat svojim savezništvom s Adolfom Hitlerom.

Budimpešta je u tome i uspjela dobivši od Rumunjske sjevernu Transilvaniju, dok je tadašnja Čehoslovačka bila prisiljena prepustiti joj 11.883 četvorna kilometra Slovačke i južnog Zakarpaća. Time je oko 590.000 Mađara, ali i 290.000 Slovaka i 37.000 Ukrajinaca ušlo u sastav Kraljevine Mađarske, kojom je 24 godine vladao admiral i regent Miklos Horthy. Slovačka je izgubila i drugi najveći grad, Košice, a kako arbitražom u Beču nitko nije bio zadovoljan, između studenog 1938. i siječnja 1939. zabilježena su 22 pogranična okršaja, u kojima je bilo mrtvih i ranjenih.

Mađarska početkom Drugog svjetskog rata na ovim prostorima preuzima 1941. godine od raspadnute Kraljevine Jugoslavije Bačku, Prekmurje i Međimurje. Iako je Hitler nudio Mađarima da pripoje čitavu Hrvatsku sjeverno od talijanske sfere utjecaja, ona je iskazala interes samo za luku Rijeka, dok takozvana Nezavisna Država Hrvatska nije nikad priznala mađarsku vlast u Međimurju i Baranji.

'Nakon Drugog svjetskog rata na tu je priču stavljena točka na 'i'. Poslije Pariške mirovne konferencije održane 1946. Mađarska potpisuje Pariški mirovni ugovor, kojim se vraća u granice prije 1938. godine, uz manje teritorijalne ustupke Čehoslovačkoj. Definitivni čavao na lijes Trianonskog ugovora zabijen je ulaskom Mađarske u Europsku uniju i NATO, u koje je nama susjedna država ušla nakon što se morala odreći bilo kakvih pretenzija na druga područja', kazao je u razgovoru za tportal profesor s Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Iako aktualni mađarski premijer Viktor Orban redovito ususret mađarskom Danu nacionalnog jedinstva podsjeća na oduzimanje dvije trećine teritorija, Klasić ističe da nema mjesta strahu.

Dvostruki kriteriji hrvatskih vlasti

'Smatram da ne treba strahovati od Orbanovih ili izjava talijanskih političara o pretenzijama na tuđe teritorije. Radi se primarno o internim političkim odnosima koji ne sadržavaju nikakve konkretne planove', ocijenio je Klasić u razgovoru za tportal, dodajući da je riječ o čistom populizmu i frazama koje dobro zvuče u pojedinim mađarskim krugovima. Klasić pritom ističe kako je, prije svega, pitanje bi li Mađari iz područja koja su prije 100 godina oduzeta Mađarskoj uopće htjeli živjeti u zemlji kojom vlada Orban.

Mada naglašava da se Orbana ne treba bojati nijedna država ili narod koji okružje Mađarska, tportalov sugovornik podsjeća na njegovu raniju izjavu, dok je bio mladi liberal, u kojoj je istaknuo da su Mađari krajem 80-ih godina prošlog stoljeća sanjali da Europa bude naša budućnost, a danas su svjesni toga da su oni budućnost Europe. Takvih izjava treba se bojati, smatra Klasić, ukazujući na rast populizma i nacionalizma u Europi.

Upitan za izostanak reakcija hrvatskog vrha na mađarske provokacije, Klasić ocjenjuje da ga nereagiranje ne zabrinjava jer se od Orbana ne čuje da bi on htio vratiti nekadašnje teritorije.

'Ono što me više muči su dvostruki kriteriji. Kad čujemo takve izjave iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore ili Slovenije, kod nas se svi dignu na noge i najavljuju mobilizaciju obrane nacionalnih interesa. Kad se to pak čuje od onih koji su iz političkih ili ekonomskih razloga zadužili hrvatske desne političare, bilo da se radi o Talijanima, bilo o Mađarima, tu izostaju takve reakcije, iako se radi o potpunim pucnjevima u prazno', mišljenja je Klasić, zaključujući da Trianonski ugovor predstavlja nacionalnu tragediju frustriranoj mađarskoj krajnjoj desnici što se hrani Orbanovom populističkom retorikom.