Prije točno tri godine, tog nervoznog 25. veljače u jutarnjim satima, premijer Andrej Plenković stao je pred medije i objavio dramatičnu vijest: potvrđen je prvi slučaj koronavirusa u Hrvatskoj. Mladić koji je tjedan dana ranije boravio u Milanu imao je blaže simptome bolesti, hospitaliziran je u zagrebačkoj Zaraznoj i tretiran kao da je radioaktivan
Što se u to doba smatralo posve normalnim: novi i nepoznati virus koji je netom ranije otkriven u Kini, a brzinom munje proširio se do svakog kutka zemaljske kugle, izazivao je strah i paniku. Svaka reakcija u tom trenutku smatrala se opravdanom, svaki znanstveni i neznanstveni proglas utemeljenim, svaka mjera logičnom. Iz današnje perspektive, jasno, mnogo toga doima se neracionalnim, ili je takvim čak i potvrđeno, no radi se o naknadnoj pameti. Borba protiv koronavirusa u tom trenutku bila je borba za spas čovječanstva.
vezane vijesti
Pa je i Hrvatska - na repu svjetskih događanja, kako obično biva - krenula istim putem: ubrzo se formira famozni Stožer, uvode se radikalne mjere koje su u tom trenutku bile najstrože u Europi, kao i propusnice za kretanje između gradova i općina. Opet, kako to obično biva, situacija odlazi u apsurd: građani u nekim slučajevima doslovno nisu mogli do trgovine, privodilo se one koji su samo šetali u prirodi, gotovo se pa zabranila kupovina novina i knjiga, javnost je dva put dnevno ustreptalo čekala obraćanje novih nacionalnih heroja Vilija Beroša i Alemke Markotić.
Istovremeno je vladala golema nestašica PCR testova, pa se na potvrdu zaraze čekalo i do dva tjedna, a basnoslovno skupa zaštitna oprema - najobičnije maske - među državama se švercala poput droge. Kinezi su prethodno proizveli ili pokupovali sve što postoji, a najbogatije zemlje pokupile su preostale mrvice.
Hrvatski građani pokazali su se odgovornima - danas će neki reći, pokornima - tako što su ostajali kod kuće i organizirali virtualne pijanke preko Zooma, dezinficirali proizvode kupljene u supermarketu, održavali distancu i suzdržavali se od zagrljaja, pristajući na radikalna ograničenja osobnih sloboda za opće dobro. Doduše ne baš svi: usred tvrdog lockdowna, otkriveno je, politička elita družila se u dotad nepoznatom Klubu u Slovenskoj ulici u Zagrebu. Od ministara u Vladi do predsjednika države koji je ondje navraćao pojesti ostatke ribe, da se ne baci.
Većina znanstvenika - epidemiologa, ali bogme i onih koji s ovom granom medicine veze nemaju - zagovarala je tvrde mjere i potpunu blokadu društvenog života, a Plenkovićeva vlada prihvatila je to u prvoj fazi upravo proglašene pandemije. Javno mnijenje joj je išlo u prilog: i sami građani zgražali su se nad 'neodgovornim' susjedima i prijavljivali ih za obične svakodnevne aktivnosti. Oboljeli su se stigmatizirali, neki turisti na obali čak su kamenovani samo zato što su govorili talijanski. 'Korona!' vikali su primitivci za njima.
sociolog sven marcelić
'Korona je pokazala da je društvo fleksibilno'
'Korona je, kao najvažnije, pokazala da je društvo fleksibilno: u kriznom dobu sposobno je prilagoditi se, a nakon toga vratiti u potpunu normalnost', smatra sociolog Sven Marcelić.
'Građani su u jednom trenutku pristali na ograničenje nekih osnovnih sloboda, poput prava na kretanje i običaja međusobnog druženja ili recimo na obvezu nošenja maski, a danas se bez problema vratilo na staro. U tom pogledu Hrvatska nije znatno drugačija od drugih zemalja. Uostalom, imali smo i rat pa smo se oporavili od njega. Društvo je naprosto procesuiralo koronu i sada, tri godine kasnije, krenulo dalje', kaže Marcelić za tportal. Ipak, u protekle tri godine nisu se mogle ne primijetiti značajne društvene podjele, no sociolog i njih smatra očekivanima.
'Takve podjele i inače se događaju na uobičajenim 'crtama razdvajanja': ne postoji recimo zemlja bez teoretičara zavjera ili onih koji iskazuju duboko nepovjerenje u znanost i znanstvena postignuća. U konkretnom hrvatskom slučaju do izražaja je, zbog visoke smrtnosti od covida, došlo i određeno nepovjerenje u državu koja se često smatra nesposobnom kakva već jest. Na djelu su bili nekonzistentnost u postupanju i izrazito slabo komuniciranje odluka, ali tko može reći da to nije slučaj i inače, bez korone?' kaže Marcelić. Epidemija je, kaže, u ovom trenutku naprosto apsolvirana. Bez velikih repova.
No prvi val epidemije u Hrvatskoj prošao je relativno bezbolno, krivulje grafikona s kojima su se građani budili i lijegali počele su padati, stiglo je ljeto - a s njime i spasonosan početak turističke sezone, bogme i parlamentarni izbori održani su u prigodnom terminu - pa se situacija gotovo potpuno relaksirala. Vlada je iskrcala stotine milijuna eura potpora za očuvanje radnih mjesta, koje su s radošću primili i najtvrdokorniji zagovornici potpuno liberalnog i nereguliranog tržišta, a Hrvatska je na friško uvedenim europskim korona-kartama nekoliko mjeseci bila obojena radosnom zelenom bojom. Sve do drugog vala epidemije i naprasnog prekida turističke sezone, kada nastaju svađe i prebacivanje odgovornosti čak i na regionalnom nivou.
'To su kreteni', poručio je jedan komunikacijski stručnjak Dalmatincima. Valjda danas, barem s naknadnom pameću, zna koliko je bio u krivu.
Jer već tada stručnjaci su uočili neobična odstupanja u podacima: zemlje koje su cijelo vrijeme imale vrlo stroge mjere svejedno su bilježile dramatične brojke zaraženih, neke bez mjera prolazile su znatno bolje. No ni tu nije bilo pravilnosti. Hrvatska se stoga - doduše neslužbeno - priklonila i hvaljenom i osporavanom 'švedskom modelu' sa što je moguće blažim mjerama, a opet barem dovoljno kalibriranima da zdravstveni sustav i njegovo osoblje, koji su se pokazali dovoljno organiziranim i požrtvovnim, ne bi došli do točke pucanja. Ipak se, pod pritiskom tada važnog koalicijskog partnera Radimira Čačića, uvode neka ograničenja u ugostiteljstvu, ali i zabrana putovanja među županijama, sve do konca drugog vala u veljači 2021. Već tada se sve snažnije naglašava potreba 'osobne odgovornosti' i ona zapravo ostaje na snazi sve do danas.
Istovremeno napokon postaju dostupna cjepiva, doduše u vrlo malim količinama, pa nastaje niz skandala oko političara i javnih osoba koji se cijepe preko reda. Kada dolazi vrijeme za masovno cijepljenje opće populacije, kako to obično biva kod nas, dolazi do teško objašnjivog otpora. Cinici bi rekli da je taktika pogrešna: Hrvatima je naprosto trebalo konstantno održavati nestašicu i svi bi se na koncu cijepili preko veze. Raste i antivakserski pokret, kao i političke opcije koje jašu na toj histeriji.
Kratkotrajni treći val prolazi relativno povoljno i ponovno slijedi opuštajuće ljeto sa sjajnom turističkom sezonom, kada su Vlada i Stožer taktički uspjeli održati Hrvatsku barem u 'narančastoj' zoni. Četvrti val uzrokovan varijantom delta brojkama zaraženih bio je uvjerljivo najveći, no ne i najsmrtonosniji, pa početkom prošle godine napokon sazrijeva spoznaja da je virus mutirao onako kako on to obično radi - prilagodio se uvjetima da bi nastavio živjeti, a ne izumirati sa svojim žrtvama. Njih je ipak bilo puno, previše: točno 17.950 ljudi u Hrvatskoj je izgubilo život, a njih 1.250.175 se oporavilo. Iz današnje perspektive i uz svu naknadnu pamet, tri godine kasnije i dalje je teško procijeniti jesu li stvari mogle biti drukčije.
