Evo vidite, ovo je jedan od tzv. tableta iz 2010. godine. Zvali su ga iPad, a proizvođač je bio Apple, rekao je profesor. Promovirali su ga i geslom 'iPad is delicious', na što su svi prasnuli u smijeh, kao i obično kada je stara reklama u pitanju.

Ajd' bar malo osvježenja na superdosadnoj povijesti touch tehnologije, pomislio si.
Napokon je došlo podne i učitelj hologram se sam ugasio. Pridružili su ti se najbolji frend Jisko, inače klon čovjeka nastanjenog na Veneri i Evoks. Moram ići, rekao je Evoks, starci me čekaju, a ti si ih gledao kroz prozor misleći da su njegove tate baš kul.
Klasičan ambijent školskog hodnika za četrdesetak godina? Hoće li uopće biti hodnika?! Zar će doista touch tehnologija, jednom kad postane povijest, biti neuzbudljiva i dosadna?

Sjećate se koliko vremena ste proveli učeći dostignuća antičkih Grka? Neusporedivo malo koliko će se kroz buduća stoljeća isticati revolucionarnost prvih desetljeća novog milenija. Živimo u vrijeme spektakularne promjene u poimanju, stvaranju, primjeni i distribuciji znanja! U trenutku u kojem su u prvi razred krenula djeca rođena 2003. i 2004. godine što doista donosi odgoj i  obrazovanje novih generacija samo mutno naslućujemo. I tek što su svi shvatili što je generacija Z (nedavno me fasciniralo kako je Slaven Letica pričajući o Facebooku zvučao kao pravi mladić) stvorena je generacija alfa - djeca rođena 2010. godine. Jesmo li napokon dočekali male Elroy Jetsonse? Realnost nas pokušava grubo prizemljiti.   

Element 1. Profesori - vječni njurgavci?
'Stoko neradnička, za takvu plaću i obim posla trčao bih svaki dan do Karlovca i nazad! Kreteni rade tri sata na dan, a zaštićeni su kao koale! Od nepismenih budala ne može se ni očekivati drugo nego vrijeđanje pametnih! Samo debil ne vidi da je obrazovanje jamac napretka i budućnosti', samo je dio genijalne građe koju redovito izlučim iz komentara članaka o temama koje se tiču državnih i javnih službi, obrazovanja, škole i statusa profesora. I onda je tih par stotina ultranogometnih navijača državni problem?!

Unutar društva očito tinja napetost koju se pokušava ignorirati. Javna je tajna da se do zaposlenja u školi može doći gotovo isključivo preko veze. Bez previše intelektualiziranja, sumirajmo ga (polu)stvarnim dijalogom: 'Hej Mila, evo moja mala će sad završit' to s kompjutorima, pa ima li šta?' 'Naravno, Ive, za tebe uvijek.' Ambicioznije pojedince pak plaće unutar škole ne mogu zadovoljiti jer su jednake radili loše ili dobro. Žrtva takvog sustava posebno je prirodoslovno - matematičko i tehnološko područje obrazovanja, s obzirom na to da najbolji relativno lako pronalaze zaposlenje te, što je još važnije, lakše pokreću vlastiti posao.  

Kako pomiriti opravdanu težnju za kvalitetom, ali i želju ljudi da budu zaposleni po svaku cijenu, šekspirijansko je pitanje. 'Ne mogu oni nas tako malo platiti koliko mi možemo dobro raditi', simpatična je sintagma kojom si profesori vole tepati iako se njome šepure i oni koji osim papira diplome nemaju ništa drugo. Dok s jedne strane vrijedni pojedinci stvaraju mlade genijalce koji nažalost čekaju prvi avion za bijeg iz zemlje koju smatraju žabokrečinom, u bespućima Sustava leži nepoznati netko koji prebire po člancima Kolektivnog ugovora čekajući božićnicu. 'Glupan može odgajati samo nove glupane', još je davne 1971. godine Startu rekao sveučilišni profesor i filolog Veljko Gortan lijepo uočivši da titula nastavnika i profesora ne podrazumijeva a priori vrijednost i kvalitetu. Proces selekcije može i treba biti bolan, ali pravedan.     

Element 2. Učenici - razmažena derišta?
Dok na polici knjižare gledam knjigu Arica Sigmana 'Razmažena generacija' provokativnog podnaslova - 'Zašto će ponovno uspostavljanje autoriteta našu djecu i društvo učiniti sretnijim' - razmišljam kako u mojem završnom razredu osnovne škole 1999. godine usred urbane Rijeke nitko od razrednih kolega nije imao mobitel! Grintavi umirovljenici? Nikako. Empirijska je činjenica da sadašnja generacija djece u Hrvatskoj, a možemo samo spekulirati kako će biti sa alfa klincima, doživljava nikad viđenu razinu materijalnog blagostanja. Od količine dostupnih i konzumiranih slatkiša preko raznolikih tehnoloških gadgeta do količine odjeće. Gledamo u svijet u kojem se već dvadesetpetogodišnjaci s nostalgijom sjećaju 'davnog siromašnijeg vremena' u kojem se omiljena pjesma čekala do ponoći i grozničavo snimala na kazetu. Ali postizanje materijalnog bogatstva nije problem već žuđeni standard. Prava tragedija razmaženosti odvija se ustvari u školskim imenicima. Ne znam jeste li svjesni da živimo u zemlji s više od 50 posto odličnih učenika osmog razreda?! Odlikaši su posljedica pridavanja vrijednosti zanimanjima - klinci tj. njihovi roditelji žele da postanu doktori i pravnici, ali ne i varioci (ne pomaže što 'Kako ću joj reć da varin' vani s većim guštom pjevaju studenti nego sami varioci). Hoće li generacija alfa preokrenuti trend?

Element 3. Tehnologija - Mit ili Mesija?
Maštanje o tehnologiji uvijek čini najuzbudljiviji dio futurologija, pa ni obrazovanje nije izuzetak. Kakve aplikacije izrađivati za tablete, hoćemo li imati čipove koji prenose informacije direktno u mozak, dio je beskonačnog niza pitanja koja se već nameću kao relevantna. Praćenje modernih trendova svakako je izazov s kojim se sustav poput našeg hrvatskog teško nosi. Sjetimo se priče o Orlu i Ivelu koji nisu ni stigli do svih škola, a već su postali smiješna strana povijesti. Zamislite kako dijete doživljava školu u kojoj nailazi na višestruko jadniju opremu od one u vlastitoj sobi? Jadnom, bijednom i beskorisnom. Potpuno drugi par rukava je korištenje tehnologije. Dobar dio udžbenika dolazi danas s DVD-om, ali bilo bi lijepo znati koliko su ti sadržaji doista nadograđujući na udžbenička znanja te koliko profesora i učenika se doista upušta u njihovo korištenje. S tehnologijom u školi vrlo se lako možemo naći u žalosnoj poziciji analognoj današnjem osiromašivanju i svođenju interneta na Facebook. Ni maštoviti futorolog poput Julesa Vernea ne bi mogao lagano dokučiti što nam donosi sutra.

Moram nešto priznati. Iako pišem već poduže, ovo mi je bio jedan od najtežih tekstova. Sa svakim redom nova dilema, problem, opservacija, kalkulacije, strah od dosade i trulog moraliziranja. Sve to pripisujem ograničenostima, društvenom kontekstu i nužnim kompleksima. Alfa generaciju zamišljam optimističnom, pametnom i svijetlom. Rađaju se godinama daleko od ustaša i partizana, Lady GaGa će već biti baba, a Plan B predmet proučavanja na fakultetima... Kroz prostor ove rubrike nadam se da ćemo uspjeti dati mjesto onim ljudima, idejama, programima, aplikacijama koji već sada pripremaju teren za novo doba znanja. Kako vjerujem da budućnost gradimo zajedno mejlajte, tvitajte, chatajte... Internet i dostupnost tehnologija pretvorili su svakog pojedinca u vlastitog profesora. Takvu šansu povijest ne pruža dva puta.