'Njima je teško shvatiti da kod nas papirologija traje tako dugo, ali ja iz te kože ne mogu. Preuzeo sam ured od čovjeka koji je preminuo i nastojim ga dovesti u red', kazao je Marinič za Jutarnji.hr. Kaže da je upoznat sa slučajem britanskog para koji nastoji prenamijeniti gospodarsku zgradu. Nedostajala je neka dokumentacija, uplata za vodnu naknadu, na što sam ih upozorio u siječnju. 'U međuvremenu je to riješeno i slučaj se finalizira', rekao je Marinič dodajući da odbacuje bilo kakve primisli o primanju mita.

Kaže da odbija mito i kad mu nude, a kamoli da bi nekoga tražio, kako je to napisano u Guardianu. Anna je prije dolaska u Hrvatsku imala suvenirnicu, a Martin se bavio izradom i prodajom violina. Dolaskom u Hrvatsku, htjeli su otvoriti novu stranicu u svojim životima i otvoriti glazbeni studio, ali se nikako nisu mogli snaći u hrvatskoj birokraciji koja im se u tome ispriječila. 'Vidio sam da su umjetnici i, kopajući po svim tim papirima koje je zaprimio moj prethodnik, htio sam im pomoći.

Papire držimo u složenim košuljicama, a njihovih je bilo posvuda. U siječnju je došlo to s naknadom od Hrvatskih voda i sve se odužilo. Problem je i što ne žive tu, već dolaze iz Velike Britanije, a opunomoćili su ženu iz Vukovara. Kod nas je tako. Imam ih u vidu, ali neke stvari fizički ne stignem. Govoriti o mitu u tom kontekstu je za mene teška uvreda i blaćenje ove službe', zaključuje Slavko Marinič.