Sjećate se Šibenika? Ono, klub Azimut, biskup, festivali...? E, pa više ne morate. Dalmatinski Feniks, grad koji je unazad par godina magnetizirao generaciju mlađu od 40 i odraslu u svijetu gdje su Thompson, Čolić ili Seka Aleksić likovi iz crtića, ovoga je ljeta ostao doma. Šibenik je šaptom abortiran i još jedio preostaje da mu lokalni specijalisti fetalne medicine iz redova HDZ-a s biskupom Ivasom kao duhovno-marketinškim orijentirom odsluže misu. Jer u gradu se ovih dana osim misa i ne dešava bogznašto drugo
Savršeno, netko je nakon što se Šibenik profilirao kao grad relevantnih festivala, razigrane autorske scene i mladih nomada prištekanih na zeitgeist koji su se ljetom slijevali sa svih narodnih i međunarodnih destinacija, netko je upravo u tom trenutku skužio kako je sve to bezveze i da zapravo Šibeniku nedostaje novi red turističkih restorana i štandova sa suvenirima. Netko je nakon što su protekle dvije sezone hrpetine ljudi punile travnjak oko vanjske pozornice Azimuta, upoznavali se i razgovarali natiskani na stepenicama što vode do katedrale, nakon što bi backpackeri u prolazu gradom odlučili ostati još nekoliko dana zbog originalne vibre, ne vjerujući da mali grad u Dalmaciji korespondira s nečim što bi mogli zateći u velikim gradovima svojih matičnih zemalja, netko je upravo u takvoj atmosferi skužio da Šibeniku zapravo nedostaju bendovi za svadbe koji će navlačiti 'Gene kamene' i 'Bolje biti pijan nego star' na polupraznim terasama gdje ima više osoblja nego gostiju.
To je Šibenik ovog ljeta. Grad leševa iz prošlosti, dosadnih zalogajnica, štandova i sporadičnih turista i obitelji s malom djecom koji blazirano naručuju riblje specijalitete, ližu sladoled i fotografiraju fasade. Navečer možete birati između hotelskog ugođaja iz '72. na nekom od gradskih punktova ili u manje tužnoj, no svejedno tragičnoj opciji - zapaliti do Vodica, možda do obližnje Brodarice. U konačnoj varijanti, uvijek možete blesavo sjesti na neki od štekata i buljiti u ekipu koja prolazi. Istu onu u koju buljite i ostatak godine. Petak ili subota u gradu izgledaju kao da je kraj drugog, a ne sedmog mjeseca, dok gradom glasno odzvanjaju dance hitovi iz kluba Makari na gradskoj plaži, čije je otvorenje počastio čitav šibenski kolegij HDZ-a i čiji su oveći decibeli valjda neki oblik večernje molitve, jer biskupu nimalo ne smetaju.
I... zato je Azimut morao pasti. Ne možeš i ne smiješ u Šibeniku stvoriti suvislu suvremenu priču i biti originalniji i uspješniji od konkurencije. Grad si je u jednom potezu odrezao jaja i onemogućio voditeljskom dvojcu iz Azimuta ljetnu pozornicu s očito suludom idejom da će HDZ-u skloniji bircevi i klubovi preuzeti njihovu klijentelu. Jedino što su preuzeli je višak zraka među stolovima. Ali ostavimo sad tu ljubomornu i zavidnu nebulozu postrani. Ono što me stvarno egzistencijalno muči jest to koliko moraš biti slijep i mentalno izoliran pa da pomisliš da će gradska mladež mahom educirana po većim gradovima, s međunarodnim iskustvom, ma što god, s brzom vezom na internet – doći na tvoj megaspektakularni koncert Željka Bebeka gdje tip zavija 'il me ženi, il tamburu kupi, ja u nešto udarati moram'?!
Šibenska scenska ponuda ove je sezone skrojena po svim uzusima kluba iz kninskog predgrađa, i to je sve OK, samo što su promašili geografske koordinate. I svaka čast pustim fritulama, restoranima, štandovima s đinđuvama i opečenim sredovječnim turistima koji izgubljeno švrljaju okolo u šeširićima, ali Vodice to rade puno bolje i puno dulje. Grad je imao priliku postati inteligentno turističko odredište, radilo se na tome od Terranea, pa preko festivala SuperUho i programske ambicije Azimuta, ali renome koji se gradio nekoliko sezona samljeven je do boguugodnog ništavila u sitnozubom spletkarenju i jalu vladajuće garniture kojoj je očito u interesu da Šibenik ostane crna rupa Dalmacije, turobna nedođija u kojoj će oni nesmetano dijeliti božju pravdu i sebi pare u sve vijeke vjekova.
Srećom, ne možeš biti glup i ne platiti cijenu. Šibenik je, koliko čujem, jedini grad u Dalmaciji koji ovog ljeta bilježi drastičan turistički pad. Na nekad prepunoj rivi vezano je svega tri, četiri jedrilice. Turisti koji bi neočekivano produljivali svoje dane boravka proteklih sezona, ove godine ostaju najviše dan, dva. Gradski prostor koji je prštao ljudima, sveo se na žalosno šetuckanje pojedinaca i poluprazne terase koje umiru oko ponoći. Od gomile ljudi koju poznajem, sreo sam njih pet, šest. Nema više. Game over. Otišli su negdje na more. U inozemstvo. U Vodice. Ostali doma uz pljugu i fejs. Još da se odigra SuperUho na tvrđavi i možemo svi skupa ugasiti svijeću, spustiti rolete i sanjati da ćemo se probuditi u Šibeniku koji se trebao dogoditi ovog ljeta. 'Zona sumraka' traje svega 25 minuta. Nadam se da će ovo biti jednako kratko.
