'Mladi liječnici su nezadovoljni svime', sažela je u jednoj rečenici i namjerno uopćila poruku mlada liječnica, želeći naglasiti rastuće nezadovoljstvo, besperspektivnost i frustraciju najmlađih naraštaja hrvatskih liječnika. Objašnjavajući njihovo nezadovoljstvo, nije u prvi plan stavila nizak koeficijent i malu plaću ni teške uvjete rada, čak ni hiperbirokratiziran i nereformiran sustav specijalističkog usavršavanja doktora medicine. 'Kada je zadnji put netko od nadređenih u sustavu sjeo nasuprot meni i pitao me kako sam? Kako mi je raditi? Kakvu opremu i uređaje trebam za rad? Jesam li zadovoljna? Koji su problemi, kako ćemo ih riješiti?' kaže doktorica i odmah odgovara - nikad. Nažalost, nikada.

Netko od njezinih starijih kolega možda će reći - pa što, nije ni mene nitko nikada pitao kako sam i imam li problema. Morao sam šutjeti i raditi i biti sretan što imam posao. Ali vremena se mijenjaju i to je pogrešno razmišljanje. Mladi su potpuno u pravu. Mlađe generacije inače nešto drugačije promišljaju profesionalni život i općenito imaju pomalo drugačiji sustav vrijednosti. Jedan stariji liječnik, koji je prije nekoliko godina otišao u mirovinu, lijepo je u jednoj rečenici opisao generacijsku razliku u profesionalnom mindsetu. Njegova je generacija liječnika 'živjela da bi radila', srednja generacija 'radi da bi živjela', a najmlađa generacija 'želi živjeti dok radi'. I doista, u toj rečenici zrcali se sustav vrijednosti tri generacije liječnika, ali ne samo liječnika, nego i brojnih drugih profesija.

Mlađi naraštaji liječnika, nažalost, perspektivu sve više vide i u inozemstvu, u prvom redu zbog boljih uvjeta rada u organiziranijem i uređenijem sustavu te zbog boljega materijalnog statusa i više slobodnog vremena. Naime pitanje slobodnoga vremena, odnosno obiteljskoga života nije zanemarivo, dapače sve je važnije. Podsjetimo da liječnici u Hrvatskoj odrade više od tri milijuna prekovremenih sati godišnje. To je prosječno 500 prekovremenih sati godišnje po liječniku! I tri puta više od zakonom dozvoljenog maksimuma, što dugoročno bitno narušava kvalitetu života, ugrožava zdravlje i dovodi do kroničnoga nezadovoljstva. Mladi žele 'živjeti dok rade', a takvu mogućnost ne vide u našem zdravstvenom sustavu. Čak 1073 hrvatska liječnika otišla su raditi u inozemstvo, a još 830 ih je prikupilo svu dokumentaciju potrebnu za odlazak. Veliki su to brojevi za Hrvatsku, jako veliki. Kao da smo izgubili dva kompletna naraštaja diplomiranih liječnika na našim medicinskim fakultetima.

Čak i ako uvijek problematične financije i kronično lošu infrastrukturu u zdravstvu na trenutak stavimo po strani, definitivno treba mijenjati način organizacije i upravljanja našim zdravstvenim sustavom. To će onda posljedično odrediti i njegovu kadrovsku perspektivu. Ljudi su ključni resurs svakoga sustava, pa tako i zdravstvenoga. Ova pandemija jasno je pokazala cijelomu našem društvu važnost zdravlja, a samim time i važnost liječničke profesije za funkcionalan zdravstveni sustav. Upravo je osnaživanje statusa i položaja liječnika te ostalih zdravstvenih radnika nužan preduvjet za osiguranje dostupne, pravodobne i kvalitetne zdravstvene zaštite našim građanima. Uz učinkovitost i funkcionalnost, sve više treba inzistirati na sigurnom, poticajnom i ugodnom radnom okruženju za zaposlenike.

Okruženju u kojem će se napredovati u skladu sa sposobnostima i ambicijama, a ne prema podobnosti i na temelju negativne selekcije. Kada mladi kolege pogledaju trenutni status liječnika u Hrvatskoj, doista ne čudi njihova namjera odlaska. Odlaze ondje gdje se liječnike prihvaća kao partnere u socijalnom dijalogu o njihovim radnim pravima, ondje gdje mladi liječnici nemaju tzv. robovlasničke ugovore, ondje gdje liječnici ne odrađuju 500, 600, pa i 1000 prekovremenih sati godišnje, ondje gdje zdravstveni radnici ne moraju tužiti svoje ustanove kako bi dobili zarađenu plaću i ondje gdje ne završavaju na prekršajnom sudu jer su imali previše prekovremenih sati, a bez kojih taj sustav ne bi mogao opstati.

Reforma zdravstvenoga sustava

Nabrajaju naši mladi liječnici što ih sve tišti i što žele mijenjati. Pa tako zazivaju reformu zdravstvenoga sustava, koliko god to već izlizana i potrošena fraza bila. Pod reformom zdravstva žele, između ostalog, sveobuhvatnu informatizaciju sustava, što će biti od velike pomoći i liječnicima i samim bolesnicima, žele kontrolu kvalitete rada i praćenje ishoda liječenja, traže organizaciju službe u skladu s vremensko-kadrovskim normativima, slobodu izbora rada u ugovornoj privatnoj ordinaciji ili u domu zdravlja za liječnike u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i temeljnu sigurnost na radnom mjestu. Žele pregovarati za svoja prava priznavanjem reprezentativnosti Hrvatskoga liječničkog sindikata i donošenje Zakona o radno-pravnom statusu liječnika ili kolektivnoga strukovnog ugovora.

Mladi liječnici žele i reformu specijalističkoga usavršavanja, pri čemu posebno naglašavaju ukidanje svih 'robovlasničkih' ugovora, unaprjeđenje sustava mentorstva i kontrole stjecanja kompetencija, reviziju bodovanja prilikom dobivanja specijalizacije te prebacivanje ovlasti i administriranja specijalističkoga usavršavanja s Ministarstva zdravstva na Hrvatsku liječničku komoru. Na kraju, ali ne manje važno, žele izmjenu Uredbe o koeficijentima kako bi se povećali koeficijenti za specijalizante te izjednačili koeficijenti specijalista i subspecijalista, kao i liječnika u PZZ-u s bolničkim liječnicima. Sve su to utemeljeni, opravdani i konkretno artikulirani zahtjevi.

Veći dio ovih zahtjeva ili gotovo sve njih već godinama traže i zagovaraju krovne liječnike organizacije, pri čemu postižu određene pomake i uspjehe. Razlika u pristupu i očekivanju mladih kolega jest da oni žele promjene odmah, odnosno vrlo brzo. Žele promjene sada i ovdje! Ne pristaju na upitna obećanja, ne žele slušati gomile izlika ili takozvanih administrativnih prepreka.

Mladi imaju energiju, imaju volju, imaju odlučnost, žele promjene i reforme bez odlaganja, žele svjetliju perspektivu u kratkom roku, žele bolje vrednovanje njihova znanja i kompetencija, žele raditi u sigurnoj radnoj okolini i poticajnom ozračju, žele prihvaćanje i uvažavanje. Mladi žele raditi u uređenom sustavu, u kojem će moći planirati svoju profesionalnu i obiteljsku budućnost, u kojem će ih nadređeni pitati kako su, trebaju li što.

Mladi žele pozitivne promjene u hrvatskom zdravstvu, žele ostati u Hrvatskoj, žele ovdje živjeti i raditi. Liječiti sve nas. Zato ću u subotu biti na prosvjedu i podržati zahtjeve mladih liječnika!