Bljeskali su u ponoć vatrometi diljem Hrvatske, na graničnim prijelazima otkrivale su se ploče s natpisom EU - 1. srpnja 2013. Hrvatska je nakon više od osam godina od podnošenja zahtjeva za članstvo i šest mukotrpnih godina pregovaranja postala tada 28. članicom Europske unije. Ujedno i najnovijom te posljednjom koja je ušla u ovaj klub europskih država. Od tada je prošlo deset godina, sama Europa se zbog kriza koje su se nizale jedna za drugom promijenila, a pitanje je koliko se u svemu snašla Hrvatska i koliko je iskoristila svoje članstvo u EU.

'Financijska kriza, veliki migracijski valovi, pandemija COVID-19, rat u Ukrajini, samo su neki od izazova na koje je morala odgovoriti Europska unija u globalnom okruženju nakon ulaska Hrvatske u članstvo. Upravo je promišljanje rješenja spomenutih kriza utjecalo i na Hrvatsku, jer suočila se s potrebom za pozicioniranjem za stolom za kojim se donose najvažnije političke odluke. Kao mala država suočena s potrebom definiranja svoje nove uloge proaktivne i konstruktivne članice transatlantske zajednice, Hrvatska je istovremeno uživala zaštitu pod kišobranom multilateralizma i osjećala potrebu nametnuti se kao kredibilna članica koja svojim aktivizmom može pridonijeti stvaranju i provedbi određenih politika na razini Europske unije', govori za tportal stručnjakinja za međunarodne političke odnose i profesorica zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Đana Luša.

Usprkos krizama, nitko ne može negirati da se Hrvatska promijenila na bolje, a pomake potvrđuje i diplomat, politolog te osnivač Centra za europske studije na Fakultetu političkih znanosti Damir Grubiša.

'Hrvatska se uklopila na neki način. Uspjela je dobiti iz strukturalnih i kohezijskih fondova više-manje ono što se moglo i očekivati. Europeizacija Hrvatske teče sporo, ali je to ipak korak naprijed od stanja kada nismo bili članica EU-a. Da smo ostali izvan EU-a, onda bismo imali situaciju kao i naši susjedi na zapadnom Balkanu. Napredak je vidljiv, on je polagan, postoji korak naprijed i dva koraka natrag, pogotovo u slučaju borbe protiv korupcije, jer pokazalo se da neke institucije i neki mehanizmi ne djeluju, nego samo na poticaj izvana, poput poticaja europskog javnog tužitelja. To se dogodilo i u drugim istočnoeuropskim zemljama koje su ušle u EU, a to je da su onog trenutka u kojem su postale članice na neki način pomalo regredirale, što se najviše vidi u slučaju Poljske i Mađarske, ali je prisutno i u Češkoj, Letoniji, Latviji i Estoniji te Slovačkoj. U tim državama vidi se da politička vodstva tih zemalja misle da su odradila zadatak i onda se prepuštaju onoj birokratskoj inerciji koja nastupa ako se ne mijenja i ne nastavlja u istom tom tonu', kaže Grubiša za tportal.

Izgradnja Pelješkog mosta svakako će biti jedan od najvećih simbola 10-godišnjeg hrvatskog članstva u EU, a koje je ove godine okrunjeno i ulaskom u Schengen i eurozonu. No izgradnja infrastrukture i novac iz europskih fondova samo su dio benefita članstva.

'Pogodnosti članstva su svakako to što smo integrirani u zajedničko tržište, što omogućuje poduzetnicima i našem radu da se afirmira na europskom planu, tu su i prednosti koje proizlaze iz Šengenskog ugovora, odnosno to da nema više granica, te prednosti koje proizlaze iz uporabe zajedničke valute eura. Naravno, postoji i ona druga strana - prilikom uvođenja eura imate porast cijena i inflacije, koja se onda prelijeva iz EU-a i u Hrvatsku. Imate problem neriješenih oblika i formi zajedničkih politika kao što su rupe u energetskoj i migrantskoj politici. I tu Hrvatska u nekim stvarima nastrada malo više od drugih jer je energentski insuficijentna i jer se nalazi na migrantskim rutama', upozorava Grubiša. Na pogodnosti članstva ukazuju i ekonomski podaci, navodi Luša.

'Stopa ekonomskog rasta je oscilirala, međutim u proteklih deset godina njen je prosjek dosegao 2,8 posto, BDP po stanovniku povećao se za oko 70 posto, vanjski dug se smanjio, a pristup slobodnom tržištu pozitivno se odrazio na vanjskotrgovinsku razmjenu. Prije ulaska u Europsku uniju stalno se naglašavao nedostatak industrijske baze i izvoza roba, a danas je Hrvatska suočena sa stabilnijom makroekonomskom slikom koja se očituje kroz gotovo udvostručen robni izvoz, kojim se ukinulo strukturne deficite. Većina izvoza vezana je za zajedničko tržište Europske unije, međutim s vremenom bi se i udio izvoza roba i usluga izvan država koje koriste euro trebao povećati', kaže nam Luša.

No otvaranje tržišta koje je možda donijelo benefite za prosječnog stanovnika jer mu je omogućilo rad u bilo kojoj članici EU-a te bolju plaću, s druge strane stvorilo je problem - bilo demografski zbog odljeva stanovništva, bilo ekonomski zbog nedostatka radne snage.

'U proteklom desetljeću zabilježen je veliki odljev radne snage jer je Hrvatska dobila pristup jedinstvenom europskom tržištu, a sličan scenarij zabilježen je u većini novih država članica. Od 2017. suočena je sa smanjivanjem tog trenda, naime kreirano je 200 tisuća novih radnih mjesta koja se ne mogu adekvatno popuniti zbog nedostatka domaće radne snage, stoga dolazi do njezinog ubrzanog uvoza iz inozemstva. Pred Hrvatskom još uvijek predstoji rješavanje efikasnosti države, posebice sudbene vlasti i javnog sektora te obrazovnog sustava, s obzirom na nedostatak radne snage. Posebice je važan rad na integraciji nove radne snage u hrvatsko društvo kako bi država ostvarila pun učinak migrantskih trendova', dodaje Luša.

Pitanje stranih radnika koji će dolaziti u Hrvatsku i, doduše, 'otimati radna mjesta' Hrvatima postavilo se i prije samog ulaska u EU. Zagovornici neulaska u EU koristili su to kao jedan od svojih argumenata, kao i one da se neće moći jesti sir i vrhnje, da će biti zabranjeno kolinje, da će stranci pokupovati poljoprivredno zemljište ili da će Hrvatska ulaskom u EU izgubiti nacionalni identitet.

'Nije uopće došlo do gubitka nacionalnog identiteta, i to su lažne informacije koje šire upravo oni koji ne žele da se uklopimo u EU. Zahvaljujući fake newsu, kao što je primjerice kod nas bila priča o siru i vrhnju, i Velika Britanija je izašla iz EU iako su i sami promotori tih kampanja priznali da su lažno informirali javnost', kaže Grubiša.

Iako građani, sudeći po anketama iz prethodnih godina, prepoznaju benefite članstva i koriste ih, poput putovanja bez granica ili zapošljavanja u drugim članicama, još uvijek se nije dogodilo da su se Hrvati počeli identificirati kao građani Europske unije, smatra Grubiša.

'Još uvijek je jak taj suverenizam, koji je bio i rezultat borbe Hrvatske za samostalnu državu, i još uvijek je jak virus nacionalizma. Nacionalizam donosi i ksenofobiju i malo rasizma te omogućuje da autoritarne snage budu glasnije u društvu. S te strane možemo reći da u Hrvatskoj treba obaviti još puno posla, a građani još uvijek nisu svjesni toga i ne postoje ni građanski odgoj ni odgoj za Europsku uniju. Trebalo bi se, kao i u nekim drugim istočnoeuropskim državama, uvesti u obrazovanje osnovne informacije o EU, a ne da se cijela povijest zasniva samo na nacionalnoj povijesti i na 'neuklapanju' te nacionalne povijesti u opću europsku priču', poručuje Grubiša.

A kako pak na Hrvatsku gledaju iz Europe nakon deset godina? Pitali smo Grubišu vidi li ostatak EU-a Hrvatsku kao punopravnu članicu ili još uvijek kao svojevrsnu novopridošlicu.

'Tu su miješani osjećaji starih članica Unije. S jedne strane oni pozdravljaju ulazak i integraciju Hrvatske u Europu, a s druge strane na nas gledaju kao na one zemlje koje nisu u potpunosti sredile svoje unutarnje odnose, pogotovo na području ekonomske i financijske stabilnosti. Znamo da mehanizam ekonomske stabilnosti predviđa da deficit proračuna ne bude veći od tri posto i da se smanji vanjski dug, a tu još uvijek imamo puno posla', poručuje Grubiša.

Luša, s druge strane, upozorava da je pred Hrvatskom dug put prema proaktivnom i utjecajnom članu transatlantske zajednice. 'Upravo fokus na regiju jugoistočne Europe trebao bi za Hrvatsku u sljedećih deset godina predstavljati temelj izgradnje uloge aktivne i prepoznatljive članice EU-a koja djeluje konstruktivno, dajući doprinos stabilizaciji i prosperitetu svih država, kao i rješavanju otvorenih pitanja. Članstvo država zapadnog Balkana u Europskoj uniji predstavlja strateški interes za Hrvatsku, predstavlja luku stabilnosti i prosperiteta prema kojoj plovimo proteklih trideset godina, kao i temelj vanjskopolitičkog djelovanja u sljedećim desetljećima. Promoviranjem politike proširenja, koju bi trebala stavljati na dnevni red Europske unije, Hrvatska čini i sebi dobro u smislu regionalne stabilnosti te pridonosi vidljivosti zemlje kao regionalnog promotora i aktivne članice Europske unije', zaključuje Luša.