U borbi za osobnu i geostratešku premoć, duhovni i politički blizanci nikada ne mogu ostati trajni i pouzdani saveznici. Pa tako ni Rusija i Turska, pa tako ni Vladimir Putin, ni Recep Tayyip Erdogan. Rusija i Turska stoljećima su se nadmetale u bezbrojnim ratnim sukobima, ali su prije ovih krvavih sukoba u Siriji, obaranja ruskih vojnih zrakoplova i mučnih podjela i u redovima saveznika, i u redovima suparnika (Rusija bi htjela sačuvati, a Turska se odrekla Asada) donedavno imale odlične, gotovo partnerske odnose. Njihova je međusobna trgovina narasla na više od 32 milijuna dolara, a Rusi su sklopili ugovor od izgradnji nuklearke u Turskoj u vrijednosti od 20 milijardi dolara. Međusobno su ukinute vize, a 60 posto zemnog plina Turska uvozi iz Rusije, dok je za ruske turiste Turska bila jedna od najprivlačnijih zemalja. Tako je Rusija ukupno postala drugi turski trgovinski partner, a Turska postala trend-model u ulozi islamskog modernizma.

U svim tim nemogućim pričama o nepredvidljivom prevrtanju povijesti, Rusija i Turska su se sve više dokazivale kao moćne, uspješne i postojane zemlje, koje vode nedodirljivi, nepobjedivi i neupitni vođe ( Erdogan 12, a Putin 15 godina), bez obzira što je Rusija sve više smetala Zapadu, a Turska – kao jedna od najvažnijih NATO članica - nije pripuštena u Europsku uniju. I Turska i Rusija su nekako istovremeno otkrile i svoje prokockane imperijalne veličine, nedodirljive sfere interesa i sklonost carskim i sultanskim veličinama, obnovu nacionalnih tradicija i asketskih religija i prezir prema zapadnom hedonizmu, prenapuhanim civilizacijskim vrijednostima i diktatima iz Washingtona, u uzaludnoj borbi da izbore pravo na vlastiti pogled na demokraciju, ulogu države i obnovu prošlosti.

Dvije strane jedne medalje

Zbog toga kolumnist Guardiana Lenz Jakobsen tvrdi da su Putin i Erdogan previše slični da bi ostali prijatelji: obojica potječu iz siromašnih obitelji, obojica više vjeruju boljoj prošlosti, negoli neizvjesnoj budućnosti, obojica vjeruju da je vlast apsolutna, a sloboda relativna kategorija, obojica se kunu u tradiciju, obojica žele podčiniti susjede, obojica teže postati globalnim uzorima, i konačnim sucima u razrješenjima svih sukoba. Isti model, ali ipak dva svijeta, u čemu i jedan i drugi do samih granica samoubojstva iskušavaju vlastitu sudbinu, bilo da je riječ o uništavanju protivnika, gušenju oporbe, rušenju vojnih zrakoplova ili okupacije tuđih teritorija (Krim). I zbog toga je bilo gotovo neizbježno da će – gdje letio da letio – Turci srušiti ruski zrakoplov čim je Putin počeo bombardirati turkmenstansku manjinu u Siriji, koja ne govori arapski, no beskonačno mrzi Asada, a u neposrednoj blizinu prelaza preko kojih se šverca isilovska nafta, ubacuju strani teroristi i dolaze ranjeni džihadisti na besplatno liječenje.

Asad nije poslušao Erdogana u vrijeme dok su bili najbolji prijatelji (manje nasilja, više kompromisa, prekid s Kurdima), bez obzira što su još 2009. godine Asad i Davutoglu održavali zajedničke sjednice kabineta, ukinuli vize, a dogovarali svojevrsno zajedničko tržište, kao zemlje koje 'imaju zajedničku sudbinu, zajedničku prošlost i zajedničku budućnost'. Erdogan ne trpi neposlušne, a Asad je u savezu sa Rusijom i Iranom, gradio novu arhitekturu Bliskog istoka, građansku i sekularnu, ali i autokratsku i nasilnu, bez Washingtona i Ankare, budući da je vrlo rano prepoznao – kako se sada sam pravda - gdje će završiti Arapsko proljeće, u potpunom uništenju država, propadanju društava i zajednica, u sektaškom vjerskom nasilju i obnovi autokracija u režiji nesposobnih proameričkih vođa.

Hrvatska kao brvno preko potoka

I tako su se na sirijskom nebu - uz američke, britanske, kanadske, sirijske, turske i arapske zrakoplove - pojavili i ruski bombarderi, u nezamislivoj gužvi, svaki za sebe i svojim popisom političkih i vojnih ciljeva, ponekada i samo 500 metara jedan do drugoga, a bez zajedničkih planova letova, napada i područja, pa dok su Rusi s Amerikancima ipak dogovorili podjelu krvavog nebeskog carstva, Putin se nije obazirao na Tursku, u čemu se nije radilo samo o tome je li kilometar ili dva, za deset ili dvadeset sekundi, preletio nečiju granicu (takvi incidenti nisu rijetki ni nad potpuno mirnim područjima), već o tome koga je i zašto gađao, pa su Kurdi i dio 'legalne' iračke i 'sirijske vojske' počeli potiskivati ISIL-ovce, budući da je Rusija čistila i Asadovu oporbu i vojnike samozvanog Kalifata. U zraku se pojavio novi gromovnik, a na tlu su se upravo Kurdi pokazali najboljim borcima, pa se u svim onim mogućim prekrajanjima granica, pojavila priča kako će se i Kurdi (oko 25 milijuna u četiri države) – pa čak i uz američku naklonost – dobiti svoj neovisni, slobodni i suvereni Kurdistan. Za Ankaru je to bio nezamislivi geostrateški izazov, koji je bio i gori od gorega, budući da su od ruskih bombi stradali i Turkmeni u sirijskoj pokrajini Hatay, koji bi Turci ponovno htjeli prisvojiti u punoj cjelini.

U tim krvavim nadigravanjima, Putin je drsko pokazao snagu svog oružja, a Erdogan kockarski potvrdio sveti turski suverenitet, pa su se sva ta klupka zamrsila na još mnogo složeniji način. Zbog svega toga su i Amerikanci ponovno otkrili Balkan u ulozi preventivnih vatrogasaca: previše se ekstremista nakupilo u BiH, previše je Rusa u beogradskim ( a možda i crnogorskim) premišljanjima, premalo je države, a previše opasnih otpadnika u Makedoniji i na Kosovu, i premalo je dobrih vijesti iz zaturene Albanije, a da Hrvatska (i Slovenija) ponovno ne bi trebale odigrati i ulogu regionalnog štita, i ulogu bespogovornog euroatlantskog učenika, i ulogu regionalnog buldožera, i ulogu najbolje obaviještenih očiju i ušiju Zapada, kada se već Europa neće širiti, a izbjeglice prestati rušiti zidove. Zbog toga i snovi o nekakvim prevažnim uspravnicama sve do Crnog mora, ostaju prizemljeni samo na susjedstvo od Trsta do Otranta. Hrvatska bi istovremeno trebala biti i europsko predziđe, i civilizacijski most, a jedva može biti predgrađe i brvno preko potoka.