Ruski predsjednik Vladimir Putin naljutio je zapad započevši vojnu akciju u Siriji, ali prije toga je osigurao potporu Kine, Irana i Iraka i smatra da mu je to dovoljno saveznika za očuvanje režima Bašara al Asada. Glavni cilj, zadržavanje ruskog utjecaja u regionalnim i svjetskim okvirima te očuvanje vojne prisutnosti u Mediteranu Putin je spreman mijenjati i za Asadov režim, ali samo u krajnjoj nuždi. Rusi strahuju od dugog i skupog rata kakav su osamdesetih godina prošlog stoljeća vodili u Afganistanu, a najviše zaziru, smatraju analitičari s kojima je razgovarao tportal, od iscrpljujuće kopnene intervencije
Jučer započeti ruski zračni udari u Siriji na položaje tzv. Islamske države, ali i druge neprijatelje režima Bashara al-Assada samo su nastavak pozicioniranja Kremlja kao globalnog igrača, smatraju vojni i politički analitičari Dario Kuntić i Igor Tabak dodajući za tportal kako je još uvijek prerano predviđati daljnje tijekove i opsege akcija koje će poduzimati ruska vojska u ratom poharanoj Siriji.
Po mišljenju Darija Kuntića, člana Instituta za europske i globalizacijske studije i voditelj Odjela za međunarodnu politiku, sigurnost i diplomaciju znanstvene organizacije Politea, jučer započeti zračni udari na položaje ISIL-a u gradovima Homsu i Hami nisu ništa drugo doli pokazivanje ruskih mišića i pozicioniranja Rusije kao značajnog vojno-političkog igrača na svjetskoj sceni.
Po njegovu mišljenju Rusi su još ranije pripremili teren za takve udare dopremivši kontingent od ukupno 2.000 vojnika te nekoliko eskadrila borbenih zrakoplova i helikoptera u zračnoj luci Latakiji na obali Sredozemnog mora. Nešto ranije, ruska nazočnost potvrđena je i u sirijskoj pomorskoj bazi u gradu Tartusu prema kojem upravo plove ratni brodovi crnomorske flote.
'Ipak, upitno je jesu li Rusi, bez obzira na prilično dobro opremljen kontingent, spremni dugoročno ratovati u Siriji. Kremlju je najvažnije održati svoju poziciju i imati stalnu pomorsku bazu na Sredozemlju što im režim Bashara al-Assada i omogućuje velikodušno im prepuštajući luku Tartus', mišljenja je Kuntić.
Vojno-politički analitičar pak smatra kako ruska vojna umiješanost u Siriji iz mnogo razloga najvjerojatnije neće podsjećati na sovjetsku avanturu u Afganistanu, i to ponajprije zbog loših iskustava kopnenog ratovanja s mudžahedinima. Usto, napominje Kuntić, politička situacija u današnjoj Siriji i Afganistanu sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća nije ista, iako je početak vojne umiješanosti Moskve u obje zemlje identičan. Druge razlike poput razlike u konfiguraciji terena ili naprednije tehnike nije ni potrebno spominjati u kontekstu ruske umiješanosti u rat u Siriji, mišljenja je Kuntić.
Valja podsjetiti kako je krajem 1970-ih Sovjetski Savez poslao mnogo svojih savjetnika u Afganistan koji su početkom osamdesetih godina prerasli u čitave armije. Taj je rat tadašnji Sovjetski Savez stajao mnogo novca, ali i žrtava što se u ondašnjem režimu nije smjelo otvoreno govoriti, a kamoli kritizirati. Danas pak Rusija ima svoje vojne savjetnike na Al-Assadovom raspolaganju, a kako vrijeme odmiče, sve je izglednije kako će i ti savjetnici prerasti u čitavi kontingent ruske vojske na sirijskom tlu, o čemu najzornije svjedoče objavljene fotografije ruskih lovaca i bombardera na pisti latakijskog aerodroma.
'Glavni je cilj ipak zadržati Assada na položaju, jer time on Rusima kroz luku Tartous jamči ishodišnu točku prema Sredozemlju. Koliko su Rusi spremni uložiti u to, nemoguće je predvidjeti, ali svima je jasno da im je do te strateške polazne točke itekako stalo', zaključuje Kuntić dodajući kako se svi dosadašnji napadi antiterorističke koalicije prema tzv. Islamskoj državi pokazali ili neuspješnima ili nedovoljno učinkovitima pa je nemoguće predvidjeti budućnost ISIL-a koji opstaje sve dok se Zapad ne odluči na konkretnu izravnu akciju na terenu.
Slična je mišljenja i vojni analitičar i stručnjak za sigurnost Igor Tabak koji započete ruske zračne udare vidi kao pokazivanje moći i željom za zadržavanjem spomenute pomorske baze u kojoj otprije postoji sva potrebna logistika za prihvat ruskih brodova. No prognoze o budućem tijeku ruske intervencije u Siriji, smatra Tabak, nije zahvalno govoriti.
'Jako smo daleko od toga da možemo utemeljeno prognozirati tijek daljnjeg rata u Siriji, pogotovo nakon što se izravno umiješala i Rusija koja sve više ulaže u moderniziranje vojske i prikazuje se kao globalni igrač i značajni faktor na koji se mora računati što je uostalom pokazala svojim sudjelovanjem u Ukrajini', smatra Tabak dodajući kako je moguće nekoliko scenarija ruske intervencije u Siriji.
Prema Tabaku, iako je rano predvidjeti hoće li Kremlj poslati i kopnene snage u sklopu svoje ekspedicije u Siriji, i takav je scenarij moguć. Naime, slanje kopnenih snaga zapravo je nužno ruskom vojnom vrhu kao osiguranje za skupu modernu zrakoplovnu tehniku koja se već nalazi u Siriji, a čije bi uništenje bilo ne samo skupo već bi se, u slučaju da pripadnici ISIL-a unište ili se u krajnjem slučaju domognu skupne tehnike, za glavni stožer ruske vojske bilo poražavajuće.
Pored toga, smatra Tabak, postavlja se pitanje koliko dugo će trajati mentoriranje ruskih vojnih savjetnika regularne vojske privržene Assadu budući da se samim time povećava i mogućnost da ruski vojnici budu na meti ISIL-a što sliči na mentorstvo hrvatskog kontingenta u Afganistanu, a koje se provodi vrlo blizu prvih linija bojišnice.
Krajnja opcija, a to je dolazak ruskih kopnenih snaga, zasad je ipak upitna i o njoj je prerano govoriti zaključuje Tabak dodajući kako je rat u Siriji i bez ruske nazočnosti dovoljno iscrpljujući, dok su ruski suparnici u obliku Zapadne koalicije svojim (ne)djelovanjem proizveli sramotni efekt da tzv. Islamska države ne samo da ne nestaje, već sasvim suprotno, cvate iz dana u dan.
