U trenutku dok se piše ovaj tekst, otvaraju se vata ruskih zatvora za ljude koje se godinama smatralo političkim zatvorenicima i žrtvama Putinovog režima. Nekoliko osuđenih prosvjednika s trga Bolotnaja već je vani. Uskoro bi trebale biti puštene i članice razvikane grupe Pussy Riot, kao i eko-pirati s Arctic Sunrisea.

Ali za vijest desetljeća konkurira pomilovanje Mihaila Hodorkovskog, ne tako davno najbogatijeg ruskog oligarha i vrlo moćnog protivnika Putina. Doslovce do prekjučer mnogi su bili uvjereni da će Hodorkovski napustiti ruski zatvorski sistem ili u starosti, ili nikada. Još ovog mjeseca zamjenik državnog tužitelja Aleksandr Zvjagincev najavljivao je nekoliko novih optužnica za gospodarski kriminal protiv bivšeg naftnog megavlasnika.

Vladimir Putin, mitska 'žestoka ruka' na čelu probuđene nove Rusije, odjednom potpisuje pomilovanja za sve one uznike zbog kojih ga je zapad godinama tretirao kao diktatora i vjesnika novog totalitarizma. Liberalni protivnici Putina u razgovoru za Moscow Times govore da bi masovna amnestija mogla biti motivirana željom da se poboljša imidž Rusije pred Zimske olimpijske igre u Sočiju, da se u taj 'crnomorski Cannes' na otvaranje Igara privuku svjetski lideri. ZOI je na rasporedu u veljači i bit će uvjerljivo najskuplje Igre u povijesti. Putin se izuzetno angažirao oko njih, ali je zbog tradicionalno napetih odnosa sa Zapadom te svježih skandala s anti-gay zakonima i uhićenjima prosvjednika suočen s tihim bojkotom.

No (ne)dolazak nekog svjetskog lidera na Olimpijske igre doima se kao trun u moru u usporedbi s mogućnošću da jedan bivši KGB-ovac s, diplomatski rečeno, diskutabilnim dosjeom odnosa prema ljudskim pravima, dobije Nobelovu nagradu za mir. Nema sportske priredbe koja bi jednom sustavno kritiziranom režimu donijela takav 'moralni kapital'.

Ruski režimi desetljećima su, ako ne i duže, izloženi preziru, pa i podsmijehu brojnih institucija na Zapadu. O dvostrukim kriterijima i cinizmu potonjih dalo bi se razglabati, ali kakav god gard da zauzme službena Moskva protiv SAD-a ili Europe, ostaje činjenica da ruski činovnici provode slobodno vrijeme, čuvaju svoj novac i obrazuju svoju djecu u državama zapadne Europe i SAD-a. Rusija gleda na zapad mnogo više nego na Kinu s kojom se na vanjskopolitičkom planu 'bolje slaže'. I to neprihvaćanje, koje unatoč svoj moći i novcu ruski činovnici moraju osjećati na Zapadu, pogodno je za stvaranje kompleksa koji se često mogu primijetiti u retorici ruskih političara.

Stoga bi osvajanje Nobela za Vladimira Putina bio osobiti moralni trijumf - ili bi se barem kao takav mogao prikazivati i eksploatirati, pogotovo na domaćoj sceni.

Priznanje Švedske akademije Putin bi mogao dobiti za ulogu u sprečavanju upotrebe kemijskog oružja u Siriji. Dijelom i zbog ruske inicijative, SAD se na kraju nije umiješao u taj rat i nije se dogodio još jedan Irak. Ali u toj priči o mirotvorstvu kao da nikog više ne zanima što se u Siriji ljudi i dalje ubijaju sličnim intenzitetom kao i ranije.

Nakon što je nobelovsku nominaciju Putina podržao i Lord Truscott iz britanskog Doma lordova, priča je privukla pažnju šire javnosti. No izvještavajući o nominaciji, zapadni mediji nisu propustili upozoriti na poveću listu brutalnih kršenja ljudskih prava u Rusiji, za koja se odgovornim smatra režim na čelu s Putinom. Montirani procesi protiv niza javnosti anonimnih biznismena, maltretiranje građanske oporbe, teror na Kavkazu i u drugim regijama, toleriranje i zakonsko utemeljivanje homofobije, medijska cenzura i ubojstva novinara - to su samo neke od točaka s te liste.

No ono što Zapadu danas najviše upada u oči jesu politički zatvorenici. Putinu je vjerojatno jasno da s nekoliko desetaka drakonski kažnjenih političkih protivnika, raspoređenih po bajbucima, baš i nema šanse dobiti Nobelovu nagradu za mir. Ali odjednom - dok smo trepnuli, svi su oni vani. Pa neka sad netko traži dlaku u jajetu za kandidaturu Vladimira Vladimiroviča. Neka netko cjepidlači da se Putina predlaže za Nobela u vremenima kada ruske vlasti, prvi put nakon raspada Sovjetskog Saveza, iskazuju namjeru da kontroliraju kompletnu medijsku scenu Rusije. Kada ključne pozicije u medijima koji informiraju većinu Rusa zauzimaju tipovi radikalnih šovinističkih stavova, koji umjesto poštivanja načela informiranja naređuju novinarima stvaranje 'moralnih vrijednosti'...

Putin se tako pored svih zapadnih moćnika doista pretvara u 'državnika našeg doba', simbol postideološke epohe u kojoj je moralni autoritet kameleonska kategorija: mogući su apsolutno svi šokantni obrati, kao u lakoumnoj TV sapunici, i nije bitno ništa osim PR-a. Nobela je, uostalom, mogao dobiti i Barack Obama, samo tako, jer su određeni krugovi moći željeli uvjeriti svijet da je on Spasitelj, pa što onda ne bi i Putin mogao primiti to priznanje sve relativnijeg značaja? Esencija nagrade - mir - od sporedne je važnosti, tipično za epohu medijskih balona i površnog infotainmenta. Inače se nitko u ovom trenutku ne bi usudio dovoditi riječi mir i Sirija u istu rečenicu.

I tako, uz dojam nekog parodiranog deja vua, politički zatvorenici odjednom izlaze na slobodu (uz neizbježan, putinovski cinični dodatak: neki su pomilovani pred sam kraj izdržanih kazni), u još jednoj piarovskoj inscenaciji humanističkog proljeća. Zapravo najveća zemlja svijeta ulazi u još jednu oštru zimu - kako na meteorološkom, tako i na planu onoga što (još uvijek) običavamo nazivati građanskim slobodama.