'Supruga i ja živjeli smo izvan Splita i ona je 1996. godine imala spontani prekid trudnoće. Kako je zbog takvog stanja dobila krv u bolnici, vjerojatno se tim putem i zarazila. Mi smo obični ljudi, nismo u rizičnim skupinama i vodimo normalan obiteljski život, pa nam je još teže prihvatiti činjenicu da smo zaraženi zbog nečije pogreške', kaže muškarac za Slobodnu Dalmaciju

Da njegova žena prije 6-7 godina nije dobila upalu pluća, pitanje je kada bi doznala za infekciju i bi li tada već bilo kasno, odnosno bi li već imala i sidu. 'Upala pluća nikako nije prolazila. Tek u bolnici su joj obavili pretrage i u krvi pronašli HIV. Ma, koji HIV, o čemu pričate, upitao sam se. Do jučer smo vodili normalan život, a sada imamo nekakav HIV. Odmah smo se otišli testirati djeca i ja... Pokazalo se da i jedno naše dijete ima virus, a također i ja...

Mjesec dana smo živjeli u ludilu, možete li zamisliti kakav smo šok proživjeli. Kad sam doznao da sam zaražen HIV-om, u pet minuta sam popio dvije litre rakije. Živimo cijeli život uredno, a onda nas - kao grom iz vedra neba - pogodi ovakva vijest. Nakon početnog šoka morali smo se sabrati i nastaviti živjeti zbog naše djece', priča.

Neobično je da je HIV-om inficirano samo jedno od troje njihove djece.I nama je to u početku bilo čudno, no dr. Josip Begovac, voditelj Referentnog centra za HIV/AIDS na Klinici za infektivne bolesti 'Dr. Fran Mihaljević' u Zagrebu, rekao da se to može dogoditi, ako je naša kći bila dugo na majčinu mlijeku. I zaista, nju je supruga jako dugo dojila, dok drugo dvoje djece gotovo da i nije. Zaraza se prenosi i majčinim mlijekom.

'Dr. Begovac je svetac, svaka mu čast. Rekao nam je da ako redovito pijemo lijekove, on ne očekuje komplikacije i da ne bi trebalo doći do aidsa. S HIV-om možeš živjeti 100 godina, samo ako ne preskačeš terapiju. Mi ih pijemo dva puta dnevno i nemamo nikakvih problema. Mala uzima pola naše doze i nju konstantno prate, kako bi utvrdili u kojoj je fazi oboljenja. Da mi dijete ozdravi, dali bismo sve na svijetu', kaže otac.

Čovjek ne radi, tek tu i tamo obavi neki poslić, koji često i ne uspije naplatiti. Krpaju kraj s krajem kako znaju i umiju, ali teško. Nitko u njihovoj široj obitelji ne zna za infekciju. Povjerili su se tek Udruzi 'Help'.

'Kome da kažemo, izili bi nas, obisili, razapeli... Ljudi poput nas su stigmatizirani u našem društvu. Ne razumiju ljudi da postoje stotine gorih bolesti od zaraze HIV-om. A tko bi im dokazao da se nismo zarazili svojom krivnjom?! Jedan prijatelj mi je nedavno umro, nakon nekoliko mjeseci borbe s karcinomom. Ja s ovim živim vjerojatno više od 15 godina i nikada mi ništa nije bilo. Još mogu pojesti i popiti što hoću i koliko hoću, imam snage i preko 100 kilograma, na meni se nikada ne bi reklo da u sebi nosim HIV', priča.

Naglašava da nikoga ne može zaraziti, osim preko krvi, pa kaže da nije opasan za okolinu. Djevojčica vodi normalan život, ide u školu, odlična je učenica, igra se i nema nikakve smetnje. 'Ona i drugo dvoje djece piju iz istih čaša, jedu istim priborom, ljube se. grle... HIV se ne prenosi slinom. Naravno, djeca o svemu ništa ne znaju i neka ostane tako neko vrijeme. Tako kažu liječnici. I moja supruga vodi normalan život, moramo se držati skupa, jer drukčije ne bi valjalo'l govori čovjek.

Najviše ga boli što ne znaju sigurno gdje su se zarazili, tek sumnjaju na jednu domaću bolnicu. 'Kad bismo znali da je to bilo u bolnici, mogli bismo ih tužiti i dobiti odštetu, ali ovako - ništa. Prepušteni smo samima sebi i da nema ljudi iz 'Helpa' i divnog osoblja 'Dr. Frana Mihaljevića' tko zna što bi bilo s nama. Da nije bilo upale pluća, možda ni danas ne bismo znali što nosimo u sebi ili bismo već bili pod zemljom, jer se ne bismo liječili...'