Da je one pretpotopne 1984. netko rekao nekolicini entuzijasta okupljenih oko Saveza socijalističke omladine Trešnjevka da će njihovi napori u osnivanju omladinske radiostanice prerasti okvire kvarta, a kamoli grada u kojem se nalaze, vjerojatno bi ga proglasili ludim i ismijali ga u posebnom izdanju Zločeste djece na tadašnjem Omladinskom radiju. Da im je isti taj prorok ukazao na to da će se samo sedam godina kasnije raspasti sistem, pa potom i država, proglasili bi ga zacijelo državnim neprijateljem, usput vjerojatno ne štedeći ni istu tu državu ni sistem koji je neprijatelje samoproducirao. Da im je, pak, rekao da će 1996. emitiranje programa doći u pitanje i da će ta opasnost da zagrebački eter ostane bez svjetionika slobodne misli i informiranja rezultirati pravom malom revolucijom (koja je, prema procjenama, u samo jednom danu okupila 120.000 istomišljenika, spremnih i na borbu ako zatreba), isti bi se ti nekadašnji mladi entuzijasti, a sada već profilirani novinari i društveno-politički kritičari bez dlake na jeziku, samo skromno nasmiješili i snimili jingl 'We shall never surrender'. No da ih je, kojim slučajem, upozorio da pripaze na sve one nužne nusprodukte slave, samodopadnost i eskalirajući ego-trip koji i najsjajniju zvijezdu neminovno odvode u propast, sigurno bi se ljutnuli zaklinjući se u ispravnost svojih ideja i plemenite namjere da istinito informiraju svekoliko zatupljeno pučanstvo.

Da im je tada, te 1984. rekao da će za 26 godina doživjeti sudbinu rock'n'roll zvijezde što se sa slavom i odgovornošću koju ona nosi nikako ne može saživjeti, pa se oda kocki, drogi i prijateljicama noći, te završi karijeru u nižerazrednom Vratniku, kako pjesnik reče, overdozirana ili sa sačmaricom u ustima... ali dosta s kondicionalima, nastavimo u prezentu.

Dogodilo se: Radio 101, Gospodar svih valova, od danas više ne postoji. Na dan 11. siječnja 2011. (simboličnog li datuma!) proglašen je stečajni postupak kojim će se utvrditi stečajna masa, nakon čega će se donijeti odluka o tome što će s ovom medijskom institucijom biti dalje... Blablabla. Dalje? Ima li života poslije smrti?

O razlozima i genezi propasti nepotrebno je govoriti; oni su ionako nešto čime će se, ili bi se barem trebale baviti one institucije zadužene za utvrđivanje i progon kaznenih djela. Tek je zanimljivo da je Vanovanu, koji je u svoje vrijeme nepobitno odigrao enormnu ulogu u medijskom, političkom i kulturnom opismenjavanju stanovništva glavnoga grada, pa potom i većine države, glave došlo isto ono što je obezglavilo Hrvatsku i dovelo je na rub propasti - njezino vodstvo.

Uprava Stojedinice zaklinjala se u ljubav prema svom radiju, istovremeno ga pljačkajući, baš kao što su se vlastodršci u posljednja dva desetljeća pustošili sve pred sobom, uvjeravajući nas u ljubav prema domovini. I model raspleta je sličan; kada su se rupe na dnu broda proširile i nivo vode počeo rasti, štakori su se uzvrpoljili i razbježali; oni vještiji sklonili su se na pozicije koje im pružaju utočište od utapanja, oni manje vješti na putu su da fasuju.

R.I.P. Vanovan... i pozdravi Cobaina, brata po sačmarici

Uvijek je nekako tužno kad završi jedna era. Tužno je i kad skonča netko mlad i pun potencijala, posebno ako je u pitanju autodestrukcija. Ipak, kad bolje razmislite, takve se zapravo ne žali previše. Priznajemo mu svijetle trenutke, nasmijemo se ponekim biserima, oni senzibilniji među nama puste i pokoju suzu, no na kraju svi jednako vrtimo glavama i konsenzualno zaključimo da je pokojnik bio budala i slabić i da si je sam kriv. Ono što je pak doista tužno kolateralne su žrtve koje iza takvih ostaju, a u slučaju rock'n'roll zvijezde Stojedinice to su brojni obmanjeni suvlasnici, zaposlenici i stotine tisuća slušatelja koji su uz dotičnog pokojnika odrastali i gradili svoje identitete urbanih, mislećih građana, uvjereni u veličinu samoproglašenog Gospodara svih valova, što iz današnje perspektive zvuči jednako tužno kao kad Zagreb nazivamo metropolom ili Hrvatsku rajem na zemlji.

Propast Radija 101 nikoga nije pretjerano šokirala. Slušateljima je već neko vrijeme jasno što se događa i imali su se vremena naviknuti na turobnu činjenicu, iako su se mnogi nadali da će netko negdje iznaći nekakvo rješenje, jer dovraga, ako su se mogli spašavati nogometni klubovi, zašto ne bi i jedan radio - simbol?
No, je li sudbina jednog radija važnija od sudbine jedne tvornice, je li Stojednica veći i važniji simbol Zagreba od jednog Kamenskog? Možda je ipak došlo vrijeme da prestanemo graditi kultove slavne prošlosti, vjerovati u simbole i pridavati im odavno nadiđena značenja, pa prihvatimo činjenicu da je svaka roba pokvarljiva i s rokom trajanja, da sve ima početak, vrhunac i kraj, da je smjena generacija nešto najprirodnije na ovom svijetu. I pritom budemo sretni što nam država, unatoč brojnim podudarnostima, ipak još nije doživjela sudbinu analognu ovoj Gospodara svih valova.

PATETIČNI DISCLAMER: Autorica teksta odrastala je uz pokojnika u svim formativnim fazama vlastitog i njegovog razvoja te pripada u skupinu duboko unesrećenih ovim tužnim slučajem. Ipak, unatoč brojnim razočaranjima, i dalje je romantična idealistica s tendencijom vjerovanja u bolje sutra i neke nove klince.