Ovo je prilika da se nešto više kaže o društvenoj ulozi sindikata i njihovoj suodgovornosti za nezavidan položaj radnika, posebno onih zaposlenih u privatnom sektoru. Prije otprilike godinu dana vodeći ljudi pet najvećih sindikalnih središnjica došli su u priliku da izravnije utječu na politička zbivanja i na taj način doprinesu bržem rješavanju nagomilanih društvenih, gospodarskih i političkih problema u hrvatskom društvu. Nakon godinu dana sindikalni lideri su dogurali dotle da su otkazali tradicionalnu prvomajsku povorku od Jelačićeva trga do Maksimira s problematičnim obrazloženjem da ne bi bila politički zlorabljena od političkih stranaka. Time su u godinu dana zatvorili svojevrsni krug – od situacije kada su mogli postati značajan politički čimbenik do odustajanja od tradicionalne prvomajske manifestacije zbog njene moguće političke (zlo)upotrebe.

Da se podsjetimo, sindikati su sredinom prošle godine organizirali potpisivanje peticije kojom se tražilo organiziranje referenduma kojim bi se građani izravno izjasnili o trajnosti kolektivnih ugovora, odnosno o tome da Vlada ili poslodavci ne mogu svojevoljno prekidati važenje kolektivnih ugovora. To je, naime, bio predmet spora između Vlade i poslodavaca, na jednoj strani, i sindikata, na drugoj, u pregovorima koji su u to vrijeme vođeni.

Budući da je prema tadašnjim zakonskim propisima o raspisivanju referenduma trebalo sakupiti potpise najmanje 10 posto građana upisanih u biračke spiskove (što znači da je trebalo sakupiti oko 400.000 potpisa), malo tko je očekivao da će sindikati u tome uspjeti. Prisjećam se da je predsjednik HNS-a Radimir Čačić prilično posprdno govorio o toj sindikalnoj inicijativi.

Međutim, dogodilo se čudo i sindikati su prikupili više od 700.000 potpisa građana. Nije se radilo o čudu nego o povoljnom političkom kontekstu za sprovođenje takve inicijative. Naime, u to vrijeme je opće nezadovoljstvo radom Vlade i stanjem u društvu bilo toliko izraženo da su građani potpisujući peticiju za raspisivanje referenduma zapravo manifestirali to opće nezadovoljstvo radom Vlade.

U jesen prošle godine slijedile su velike političke i proceduralne igre oko prikupljenih potpisa i donošenja odluke o raspisivanju referenduma. Vlada je na svaki način htjela izbjeći referendum pa je najprije preko Ministarstva uprave pokušala osporiti valjanost velikog broja potpisa građana, a onda je povukla iz saborske procedure prijedlog promjena nekih članaka Zakona o radu, čime je održavanje referenduma smatrala suvišnim. Razlog je u tome što se tim promjenama htjelo mijenjati uvjete kolektivnog pregovaranja, dakle upravo ono na što se odnosio referendum. Parlamentarna većina u Saboru izbjegla je donošenje konačne odluke o referendumu i tu odluku prepustila Ustavnom sudu. Ustavni sud je presudio da nema potrebe za održavanjem referenduma s obzirom na to da je zakonski prijedlog povučen iz saborske procedure. Ovakva odluka Ustavnog suda se očekivala zbog strukture i načina izbora većine njegovih članova.

Svakovrsnim izbjegavanjem donošenja odluke o raspisivanju referenduma, koji bi, usput rečeno, bio tek prvi referendum nakon onoga iz 1991. godine kojim se testiralo žele li hrvatski građani samostalnu hrvatsku državu, Vlada je dodatno izgubila na ugledu. Nasuprot tome, sindikalni vođe su zadobili do tada najveći ugled, pa i (političku) moć i moglo se očekivati da će u sljedećem razdoblju znati iskoristiti tu poziciju.

Nažalost, od svega toga nije bilo ništa. Sindikalni lideri kao da su se preplašili uloge koju su mogli odigrati. Umjesto da su umješno kanalizirali nezadovoljstvo građana prema održavanju prijevremenih parlamentarnih izbora i inzistiranju na brzoj provedbi nužnih reformi, oni su prihvatili nove pregovore s Vladom, koji su završili dogovorom da će se uskoro održati referendum o smanjivanju potrebnog broja glasova građana da bi se pokrenula inicijativa o raspisivanju referenduma.

Vrhunac kukavičkog ponašanja sindikalnih lidera iskazao se u veljači ove godine kada je došlo do spontanog izlaska na ulice dvadesetak tisuća građana s osnovnim zahtjevom da aktualna Vlada Jadranke Kosor mora odstupiti i da moraju biti raspisani prijevremeni parlamentarni izbori. Bilo je logično očekivati da će sindikalni lideri podržati te zahtjeve i pozvati svoje članove da se pridruže građanima koji su već na ulicama. Da su to učinili i da se na ulicama pojavilo 150.000 do 200.000 građana, Vlada bi vjerojatno raspisala izbore. Umjesto toga sindikalci najavljuju da ubrzano pišu svoj poseban program izlaska iz krize (formuliran u 124 točke), pa ukoliko Vlada ne bude provodila elemente tog programa, sindikati će organizirati prosvjede (?!!). Ovo neshvatljivo ponašanje sindikata završilo je odlukom o neodržavanju prosvjednog skupa i govora u Maksimiru u povodu radničkog praznika.

Ovaj scenarij sindikalne proslave ovogodišnjeg Prvog svibnja trebalo bi shvatiti kao kraj jednog modela djelovanja sindikata u hrvatskom društvu koji je započeo od samog nastanka hrvatske države. U sklopu rasprava o izlasku hrvatskog društva iz svekolike krize treba raspraviti i sistemsko mjesto uloge i djelovanja sindikata. Pri tome treba dovesti u pitanje tezu o političkoj neutralnosti sindikata. Uostalom, i sindikalni vođe su prije nekog vremena tvrdili da sindikati nemaju dovoljnu političku moć i najavljivali sudjelovanje na predstojećim parlamentarnim izborima. Treba prihvatiti praksu koja postoji u većini zapadnih društava, u kojima su pojedini sindikati politički povezani s određenim političkim strankama i tu povezanost koriste za realizaciju nekih svojih zahtjeva i ciljeva.

Isto tako, vrijeme je da neki sindikalni lideri koji se dugo vremena nalaze na čelnim pozicijama sindikalnih središnjica dadu šanse novim ljudima koji bi trebali najaviti novu praksu sindikalnog djelovanja.