Što će učiniti ranjeni talijanski premijer Silvio Berlusconi, koji je dobio u glavu maketu milanske katedrale? To je ključno pitanje koje si postavljaju moji kolege, politolozi i analitičari talijanskih zbivanja. Prvo treba reći da je napad na Berlusconija iz ruku jednog mentalnog bolesnika, svakako, za svaku osudu. Nasilje u politici je neprihvatljivo, pogotovo u modernim demokratskim društvima. Dakle, sulud čin jednog luđaka ne može nitko opravdati. No može li ga se razumjeti, odnosno pokušati shvatiti zašto je i kako do toga došlo?
Naravno, Berlusconijeve pristaše će odbiti svaku pomisao da se takav neprihvatljiv događaj pokuša sagledati u kontekstu. Za njih osuda tog suludog čina mora doći bez ikakvih ograda, bez 'ako' i bez 'ali'. S time se slažu i drugi političari, čak i oni iz oporbe. Tako je Pierluigi Bersani, vođa Demokratske stranke, izrazio solidarnost Berlusconiju i ponovio baš tu čarobnu formulu: 'jasna osuda bez 'ako' i bez 'ali'....'
No ipak? Ipak, što je to dovelo do ovog napada, koji je mogao završiti i tragično da ga je napadač pogodio samo nekoliko centimetara više, u oko ili u sljepoočnicu? Jedan poznati Berlusconijev zemljak, doduše iz drugoga vremena, rekao je da u politici moramo ipak zagrepsti ispod površine da shvatimo pravu bit političkih zbivanja. Bio je to renesansni mislilac Niccolo' Machiavelli, kojega smatraju ocem moderne političke znanosti. A pogledajmo sada sam kontekst u kojem se dogodio taj čin: prvo, to i nije bio prvi napad na Berlusconija. Već prije nekoliko godina jedan je nezadovoljnik bacio na njega stativ fotografske kamere, ozlijedivši ga. Tadašnji napadač je bio normalan, ali je bio nezadovoljan njegovom politikom. Ovaj sada koji mu je razbio nos, dva zuba i razderao lice nije uračunljiv - poremećen je, ali je svejedno pribjegao sili.
Pristaše Berlusconija će reći da je to učinio zato što u zemlji eskalira atmosfera mržnje i organizirane hajke na premijera. Njegovi kritičari odgovorit će da je on sam kriv za tu atmosfere mržnje i netolerancije, jer on sistematično svoje političke neistomišljenike pretvara u otvorene neprijatelje, sotonizira ih i prikazuje kao agresivne progonitelje. A istina je, da je ta osoba najbogatija osoba Italije, teška šest i pol milijardi eura, koja se od početka svoje poslovne i političke karijere nalazi u sukobu sa zakonom. Protiv Berlusconija je pokrenuto dvadesetak kaznenih postupaka zbog korupcije i zloporabe vlasti, ali se on uspješno izvukao iz gotovo svih osim posljednjih triju, i to što zbog zastare, nedostatka dokaza ili odustanka od tužbe. No Berlusconi se, braneći se od napada, premetnuo u tužitelja: optužuje inače anemičnu i bezubu ljevicu za primjenu 'komunističkih' i 'staljinističkih' metoda protiv njega, uspješnog poduzetnika kojemu ne mogu oprostiti uspjeh.
Alfa i omega političkog života Italije
Državne odvjetnike i suce optužuje da su se urotili, a medije da vode orkestriranu kampanju protiv njega, iako je on sam vlasnik triju velikih novina i dvadesetak lokalnih glasila te triju velikih nacionalnih komercijalnih televizijskih mreža. A kao predsjednik Vlade kontrolira još tri kanala državne televizije. No i to mu nije dovoljno, već i u svojim i u državnim medijima on vidi 'infiltraciju komunista' koji mu rade o glavi. Da bi izbjegao ta svoja tri sudska postupka u kojima je već prvostupanjskom presudom utvrđena krivnja za korupciju i prijevaru njegovih najbližih suradnika i namještenika, Berlusconi je izmislio i progurao zakon o 'kratkom sudskom postupku', po kojemu bi nastupila brza zastara i za ta preostala tri procesa. No nije mu ni to bilo dovoljno, već se zalaže za jačanje uloge premijera po uzoru na njemačkog kancelara iz doba Bismarcka, a ambicije su mu i da u Italiju uvede predsjednički sustav u kojemu bi on, naravno, bio alfa i omega političkog života. Za to mu je potrebna promjena Ustava, a pošto za to nema dovoljnu većinu, zalaže se za općenarodni referendum koji bi mu dao izvanredne ovlasti.
Što je najgore, popularnost mu raste u zemlji. Otkrivaju se njegove veze s mafijom i podzemljem - raste mu popularnost. Otkrivaju se njegove seksualne afere s escort-damama - raste mu popularnost. Žena, koja traži razvod od njega, optužuje ga da je seksualno poremećena osoba – i opet mu raste popularnost. Štogod učinio, raste mu popularnost. Aplaudiraju mu kada demonizira svoje protivnike, optužuje suce da su oruđe u rukama 'komunista', napada predsjednika Republike i potiče svoje pristaše na otvorene sukobe.
A sada, doživio je napad na sebe, od jednog luđaka. Mnogi su već ustvrdili da je Berlusconi još davno izgubio vezu s realnošću. Zaokupljen samim sobom i svojim narcizmom, ne vidi i ne razumije one koji ga kritiziraju zbog toga što želi ograničiti talijansku demokraciju i povećati svoju osobnu moć i vlast. Obuzet sobom, podvrgnuo se brojnim face-liftinzima, presađivanju kose, hormonalnim i drugim terapijama da bi sakrio svoje 73 godine i novcem kupio novu mladost.
Puzeći državni udar
No sve je to uzalud. Njegova politička retorika retorika je sukoba i eskalacije verbalnog, i ne samo verbalnoga nasilja. Sijući demagogiju, hipokriziju, manipulaciju, korupciju i paranoju prema onima koji ne misle isto što i on, Berlusconi je požnjeo nasilje koje se sada očitovalo u liku jednoga luđaka. Njegova reakcija nakon ovoga napada tipična je za ljude koji su izgubili vezu sa stvarnošću: 'Zašto me toliko mrze'? upitao se u bolnici.
I nakon nekoliko dana oporavka, Berlusconi će zacijelo opet krenuti u napad, još više uvjeren da mu oporba ovoga puta doista radi o glavi. Nemoguće je zamisliti da bi on mogao lako odustati od svojih planova da osvoji apsolutnu vlast. Italiju očekuju novi, možda i izvanredni izbori koji će se pretvoriti u plebiscit talijanskoga naroda, a nakon toga slijedi forsiranje demokratskih institucija i, na kraju, logična posljedica ovakve spirale je deluzija i poremećene svijesti, a to je puzeći i stvarni državni udar i osvajanje apsolutne vlasti. Jadna Italija, kao da to u njezinoj povijesti nije već deja vu...
