Pitanjima oko uspona desnice u Europi te dezorijentiranosti ljevice koja se slabo prilagođava konzumerističkom duhu epohe, bavi se utjecajni talijanski filozof i lingvist Raffaele Simone u novoj knjizi 'Slatko čudovište. Skreće li Zapad udesno?'

Konzumerizam u punom zamahu koji sa sobom donosi ideju o društve stalne i neprekinute zabave na podlozi straha od imigracije i drugačijih idealan je teren za novi rast desnice u Europi. Prema talijanskom lingvistu, ljevica se danas više ne može smatrati nositeljem velikog projekta budućnosti koji bi bio u dosluhu sa svojim vremenom.

Upravo zato desnica posvuda u Europi preuzima primat jer se bolje prilagođava duhu vremena, konzumerističkom i individualističkom, jer se zna pokazati pragmatičnijom te posve neopterećena ideologijom. Nova, osvajajuća desnica tijesno se povezala s krupnim kapitalom i medijskim krugovima da bi zajedno promovirali društvo neprestane zabave, da bi branili kratkotrajne interese pojedinaca uz obećanje sigurnosti i borbe protiv imigracije.

U intervjuu za Le Monde, talijanski lingvist Raffaele Simone objašnjava zašto novi projekt europske desnice naziva slatkim čudovištem i zašto Italiju smatra idealnim prototipom novog modela europske desnice.

Slatko čudovište

Prije svega, Simone inizistira da se danas više ne može raspravljati isključivo o modelu političkog upravljanja budući da je postao neodvojiv od medijskog i kulturalnog prostora. A u suvremenom ambijentu permanetne infantilizacije nalazi se otvoreni prijezir prema istraživanju i intelektualnom radu kojeg natkriljuje utrka za individualnim uspjehom, zabavom i instantnom konzumacijom kao obećanjem neprekinute sreće, desnica se pokazuje kao iznimno spretni partner.

Tri zapovijedi moderniteta

Simone indentificira tri zapovjedi moderniteta, Prva je „Konzumiraj!“ koja se predstavlja kao ključ čitavog sustava, prva građanska dužnost. Sreća se nalazi u konzumaciji, shoppingu, brzom i lakomislenom trošenju novca.

Druga je „Zabavljaj se!“. Umjesto rada, promoviraju se slobodne aktivnosti, vikendi, izlasci, novi kabelski programi, ogoljene voditeljice, video igre, reality show-ovi ... Prostor zabave tako posve natkriljuje sve ostale domene društvenog života. Pod režimom „slatkog čudovišta“ stvarnost se briše pred paravanom zabave ad perpetuum. Teme kao što su ekonomska kriza, ugrožene ljudske slobode, tajni savezi između političara i krupnog kapitala postaju brzo zaboravljive epizode velikog i neprekinutog reality showa današnjice.

Treća zapovijed odnosi se na „kult mladog tijela“. Kult mladosti i vitalnosti dovodi do daljnje infantilizacije odraslih te otvoreno diskriminira sve one koji se debljaju i stare. Simone smatra da nikad nije postojalo društvo koje je do te mjere bilo izvrgnuto tiraniji mladog tijela, a moralne posljedice nisu zanemarive: širi se arogantni egoizam koji otvoreno prezire umor, bolest, starost, hendikepiranost te je posve lišen ikakvog osjećaja sućuti.

U svijetu u kojem je konzument zamijenio građanina, u kojem zabava zamjenjuje analizu i u kojem vlada neskriveni egoizam desnica se pokazala kao višestruko pogodan partner upravo zato jer su njeni interesi neodvojivo vezani uz uspjeh načela konzumerizma i globalnu ekonomiju. Upravo u tom amalgamu Simone promatra novu desnicu kao „prirodni“ izbor vremena.

Zbunjena ljevica

Lijeva opcija pokazuje se u istom kontekstu kao znatno slabiji partner. Unatoč uzoritoj povijesti ljevičarskih tendencija, bilo da se radi o borbi za prava radnika, za obavezno osnovno obrazovanje, za prava žena, za jednakost pred zakonom, za univerzalno pravo glasa, suvremena ljevica pokazuje se nekompetentnom da se uhvati u koštac s izazovima suvremenog društva.

Iza parola o jednakosti i solidarnosti, koje ljevica u relativno neizmjenjenoj formi varira već duže od stoljeća, valja konstatirati niz neuspjeha te iste politike, tvrdi Simone. Stoga, lista uspjeha ljevice jednako je duga kao i lista njenih neuspjeha. Ljevica tako nije smanjila sverastuće razlike između bogatih i siromašnih, nije podigla srednji nivo kulture i obrazovanja, nije jasno zaustavila eksploataciju radnika, nije smanjila porazni učinak ekonomskog rasta na okoliš itd ...

Povijesno gledajući, s trijumfom kulture konzumerizma 80-ih godina, ideje ljevice sustavno se stavljaju uz bok komunističkom naslijeđu, što je djelomično rezultat desničarske propagande, a djelomično oslabljeni učinak i anakroni prizvuk vremešnih parola. Povijesne okolnosti, kao što je slom komunističkih režima u srednjoj i istočnoj Europi, zadale su fatalan udarac lijevoj opciji upravo zato što se nije uspjela jasno obračunati sa svojim naslijeđem.

Uostalom, vječno preplanuli Silvio Berlusconi, koji je zajedno s Nicolasom Sarkozyem, idealni poster boy nove, mišićave desnice, u svojim govorima nikad i ne spominje ljevicu kao opoziciju, već govori isključivo o komunistima. Iako su se desno orijentirane vlade bez ikakvih kompeksa tijekom aktualne ekonomske krize poslužile lijevim idejama (javni kapital kojim se spašavala likvidnost banaka), ljevica je i u tu izgubila priliku dobiti na kredibilitetu. Simone stoga jasno identificira slabost ljevičarskog diskursa današnjice i kronični manjak vizije budućnosti.

Osmisliti jasni, veliki projekt u kojem bi država regulirala ekscese liberalnog tržišta, u kojem bi javne službe uistinu funkcionirale, u kojem bi se ulagalo u obrazovanje te u kvalitetne javne medije, u kojem bi sekularno društvo anesteziralo religozne intruzije svih vrsta i oblika, snažni je izazov suvremenoj lijevoj opciji u kojem se tek mora dokazati.