U srijedu je u Teksasu pogubljena Kimberly McCarthy, što je 500. pogubljenje od 1976. godine kada je smrtna kazna ponovno uvedena u Teksasu. Kimberly McCarthy nije imala posebnih želja prije nego što je usmrćena injekcijom. Posljednji obrok bio joj je isti kao i ostalim zatvorenicima i sve do trenutka kada je ušla u sobu u kojoj su je čekali posljednji put, taj dan je izgledao kao i svi dani otkada je završila u zatvoru 1997. godine.

McCarthy je bivša ovisnica koja je osuđena na smrtnu kaznu nakon što je opljačkala i ubila svoju 71-godišnju susjedu Dorothy Booth. Njezina žalba 2002. godine - da je policija nezakonito dobila njezino priznanje - odbijena je i tako je ponovno osuđena na smrtnu kaznu. Inače, višegodišnje čekanje na izvršenje smrtne kazne je prilično uobičajeno, s obzirom na to da osuđenici koriste sve moguće opcije za žalbe, što zna trajati godinama. Osim toga, i države u kojima se provodi smrtna kazna tako su sigurnije da na smrt ne osuđuju nevine ljude, iako je u povijesti smrtne kazne zabilježeno i nekoliko takvih slučajeva.

Ono što je bilo posebno znakovito prilikom egzekucije Kimberly McCarthy jest tek desetak ljudi koji su se okupili ispred zgrade zatvora. Naime, već godinama se u ovakvim trenucima pred zatvorima u Teksasu okuplja tek šačica ljudi, što je itekako mala brojka kada se zna da se zbog ovakvih stvari nekad pred zatvorima okupljalo stotine aktivista i građana koji su se protivili smrtnoj kazni. Aktivisti se, naravno, još uvijek bore protiv smrtne kazne, ali bez podrške građana ta borba čini se uzaludna. Ni politika im ne ide na ruku. Svaki političar u Teksasu na izborima doslovce mora javno podržati smrtnu kaznu jer u protivnom nema nikakve šanse za pobjedu.

Nekoliko je studija i istraživanja napravljeno o tome zbog čega pada javna podrška osuđenicima na smrt, a raste potpora smrtnoj kazni u Teksasu, no uglavnom sva imaju sličan zaključak. Naime, većina građana Teksasa smatra da je smrtna kazna najviši stupanj zadovoljavanja pravde. To pokazuje i broj pogubljenja u Teksasu, gdje se godišnje izvrši dvostruko više smrtnih kazni nego u bilo kojoj drugoj američkoj državi u kojoj je također dozvoljena smrtna kazna.

Neki američki sociolozi tvrde da je u Americi naprosto još uvijek raširena i društveno prihvaćena teza da 'neki ljudi zaslužuju umrijeti' i smrtna kazna je sredstvo kojim se ta teza ostvaruje. U Teksasu čak 73 posto građana podržava smrtnu kaznu, što je najveća podrška smrtnoj kazni posljednjih dvadeset godina. Stoga i ne čudi da sve manje ljudi prosvjeduje pred zatvorima jer, kako se čini, mnogi smrtnu kaznu smatraju zasluženom kaznom za one koji su je dobili.

No dok su građani uglavnom sve ravnodušniji prema smrtnoj kazni, država je, s druge strane, sve opreznija. Naime, sve egzekucije u Teksasu do danas bili su stari slučajevi iz devedesetih i osamdesetih. Deset, pa čak i 15 godina borbe osuđenika da raznim žalbama i molbama prenamijene kaznu, svaki sud na kojem se parnica vodi košta u prosjeku tri milijuna dolara. U velikim gradovima taj iznos nije problem, no u manjim sredinama tri milijuna dolara itekako zna uzdrmati gradski budžet, tako da se dogodila jedna apsurdna situacija. Teksas je i dalje država s najvećim brojem osuđenih na smrt u Americi, ali danas suci i porota sve rijeđe osuđuju nekoga na smrt. Umjesto smrtnih kazni sve češće se teške zločince osuđuje na doživotni zatvor bez mogućnosti žalbe ili pomilovanja. Doživotni zatvor, odnosno dok zatvorenik ne umre prirodnom smrću, u prosjeku državu košta 750 tisuća dolara, što je još jedan paradoks – smrt košta puno više nego život.

Osim novca, mnogi ne žele na savjesti nositi moguću nevinu žrtvu sustava. Naime, u Teksasu ne postoji institucija javnog pravobranitelja i osuđenici koji si ne mogu priuštiti odvjetnika najčešće dobiju neiskusnog advokata koji se vrlo loše snalazi u sudnici. Većina nevino osuđenih  imali su odvjetnike koji nisu imali dovoljno znanja i iskustva za tako teške slučajeve, zbog čega suci više ne potpisuju tako olako smrtne presude. Možda je Teksas na putu prema još jednom paradoksu – umjesto da to bude zbog inzistiranja javnosti, broj smrtnih kazni se smanjuje i u konačnici bi se mogao svesti na nulu samo zato što nitko ne želi živjeti s činjenicom da je možda u smrt poslao nevinu osobu.