'Probili smo preko 20.000 fanova. Fascinira me broj poruka koje svakodnevno dobivamo. Sve su do sada bile pozitivne. U toj hrpi stigle su i tri negativne. Prije negoli sam u ovo krenuo, konzultirao sam se s dva pravnika koji se bave tim segmentom liječničke tajne, klevete i rekli su mi kako ovdje apsolutno nema nikakvih elemenata jer priče nemaju ni vremenski niti prostorni okvir. U njima se nitko ne može prepoznati. Za sada se sve razvija definitivno pozitivno i jako dobro', govori za tportal specijalizant hitne medicine u osječkom KBC-u Dragan Maloševac, rođeni Zagrepčanin, suprug i otac trojice sinova, vatreni navijač Dinama.

U Osijek je ovaj 48-godišnji Zagrepčanin stigao prije tri godine, zbog posla. Vlasnik je dviju diploma jer je paralelno s medicinom završio i PMF uz vrhunski prosjek ocjena. Sve je dao u roku, bio hrvatski branitelj, nema nijedne mrlje, kaže, u CV-u. Politički nije aktivan, a iz farmaceutske industrije u kojoj je kao smrtnik dogurao do najvećih mogućih menadžerskih pozicija, otišao je gotovo preko noći i stigao u Osijek gdje radi i dežura za 7.500 kuna, a putuje vlakom.

'Malo sam zbunjen. Nisam očekivao to jer dugo godina već pišem, ne samo priče iz hitne medicine, nego imam čak puno boljih iz vlastitog života, neke moje dogodovštine, putovanja vlakom HŽ-a. Puno mi je njih reklo da im se to sviđa, nagovarali me da izdam knjigu', kaže ovaj osječki specijalizant.

Smatra kako je svojim pričama pokrio segment koji je narodu zanimljiv jer su zdravstvo i reforme kao vruć krumpir.

'Prvi smo valjda koji smo otvorili tu Pandorinu kutiju', odgovara na pitanje zbog čega su toliko dobro prihvaćeni u narodu.

Kroz satirične crtice koje donosi iz liječničke perspektive htio je srušiti dva mita, da liječnici nisu nedodirljivi nego su ljudi iz naroda s kojima se može normalno komunicirati, iznositi svoje osjećaje, a s druge da i oni imaju svoje mane i nisu nepogrešivi.

'Htio sam pokazati baš ta dva segmenta. Prema jednom poimaju liječnici su nedodirljivi, ljudi ih gledaju sa strahopoštovanjem kao i cijelu cehovsku struku zbog čega se razvija animozitet. S druge strane, očekuje se od liječnika da budu i rade kao savršeni roboti jer im se svaka greška gleda pod povećalom. Kada vas recimo prevari neki majstor, nešto naplati, a to vam se još sedam puta nakon toga pokvari, nikada nitko neće reagirati kao kada liječnik tijekom svojega rada nenamjerno napravi neku grešku', priča on.

Draganova priča se zakotrljala prije 13 godina. Radio je prvo kao liječnik na zamjenama, a potom dobio i svoju ambulantu opće medicine gotovo u srcu Zagreba. Kako mu je oduvijek bila želja raditi hitnu medicinu, jedva je dočekao program specijalizacije. Želja je bila tolika snažna da je bio spreman zbog toga otići iz Zagreba bilo kamo u Hrvatskoj.

'Igrom slučaja bila je to Županja. Preko noći sam dao otkaz, ostavio svoju ambulantu u središtu Zagreba, a pacijenti koji nisu znali što se događa čak su napisali i peticiju da ostanem. Ljudi su bili zadovoljni mnome. Otkaz sam doslovno dao u ponedjeljak, utorak dobio papire, a u četvrtak sjeo na vlak i otišao se javiti ravnateljici u Županju. Ondje sam živio jedno godinu i pol dana i vidio da od toga projekta nema ništa, jer nije bilo plana, ljudi, programa. Počeo sam osjećati odvojenost od Zagreba, a ovo s hitnom doživio poput nekog razočaranja jer nije krenula ta specijalizacija koju sam silno želio. To se nekako poklopilo s pozivom iz farmaceutske tvrtke koja mi je ponudila posao. Prihvatio sam ga', priča ovaj Purger-Lega, kako se sam prozvao.

Dobio je službeni automobil, jako dobru plaću i tijekom deset godina dogurao do pozicije koju obični smrtnik, kaže, može postići.

'Jednostavno se tu nisam našao. I kao što je jedan kolega psihijatar rekao, penjete se na planinu, osvojite vrh i onda shvatite kako ste se popeli na krivu planinu. E, tako sam se i ja osjećao. Ostvario sam se u farma industriji, prošao sve stepenice i došao do najveće menadžerske pozicije, imao dobre karakteristike i kvalitete, ali sam se stalno mučio jer sam u dubini duše žalio za medicinom i samom sebi govorio kako ću se kad-tad vratiti', nastavlja svoju priču doktor Maloševac.

Kada mu je supruga položila specijalistički, opet se doslovno preko noći odrekao svega i dao otkaz. Vratio službeni automobil i sve moguće kartice te se odrekao beneficija. Nikomu ništa nije bilo jasno. Rekao je da se vraća u hitnu jer je to njegov san. Počeo je slati svoje dokumente na sve moguće natječaje za hitnu. Nakon dva mjeseca, čak je završio i kao nezaposlen na burzi rada. Vjerovao je kako će za dva mjeseca bez problema naći posao sa svojim životopisom i posebno s obzirom na prethodno iskustvo. No natječaja jednostavno nije bilo.

'To je faza kada je tadašnji ministar Rajko Ostojić tri mjeseca blokirao natječaje, a ja uletio u neku čudnu crnu rupu. Ostao sam na burzi i minimalcu. Počela me hvatati panika i više nisam mogao birati ništa u Zagrebu. Rekao sam da idem gdje posla bude. Igrom slučaja, opet je to bila Vukovarsko-srijemska županija. Tamo su me već bili stavili na raspored kada su me nazvali iz Osijeka i rekli da bi me oni stvarno željeli jer imam životopis za vola ubiti. Otišao sam kod njih na razgovor i razmišljao kako je to veći grad od Vinkovaca i Županje, imaju KBC, zavod im je bolje ustrojen. Na kraju sam se zahvalio ovim prvima i došao u Osijek raditi tu hitnu izvanbolničku medicinu', prisjeća se on.

Kada su krenule priče o ukidanju zavoda, ponovno ga je uhvatila panika da će završiti nigdje i u tom trenutku KBC Osijek raspisao je natječaj za specijalizaciju iz hitne medicine. Prijavio se i dobio je. Sada je specijalizant i dvije godine zaposlenik osječkog KBC-a. Specijalizaciju, kaže, prolazi s ljudima 20 godina mlađim od sebe.

'Puno sam radio vanbolničkih hitnih, putovao sam dosta u Gradišku, Slavonski Brod, Županju, Vinkovce. Svugdje je vrlo slično. Ne može se reći da su pacijenti negdje razumniji ili nešto drugačije doživljavaju. Isti je pristup i u Zagrebu, Osijeku, isti je odnos prema liječnicima, jednako se tretira taj hitni prijem. Nema tu velikih razlika', rezimira iz svojeg iskustva.

Kolegama hitnjacima njegove crtice jako su se svidjele, dobro su prihvaćene jer ne piše samo o sebi nego se u njima prepoznaju i drugi. Dragan ne opisuje izmišljene situacije nego stvarne, koje su im se dogodile.

'Kada dođete na intervenciju u neku kuću u uniformi, nemali broj puta vas ganja pas koji nije privezan. Na desetke liječnika hitne medicine doživjelo je da mora bježati i skakati preko ograde, o čemu ni ne razmišljate kada izlazite na teren. Sve takve situacije opisao sam na smiješan način', odgovara.

S pedijatrom Igorom Bereckim upoznao se tijekom programa specijalizacije u sklopu obilaska Odjela opće intenzivne pedijatrije koju vodi. Zanimale su ih iste stvari, crteži, umjetnost, pisanje, život, ali najviše ih je povezalo pivo. Berecki je pak kolekcionar i poznavatelj piva, opisuje ga Maloševac, koji je isprobao preko 1.000 pivskih vrsta.

Dragan mu je i sam s utrka, jer se kao svestrani liječnik bavi i trčanjem u humanitarne svrhe, počeo donositi piva. Kada je krenuo s projektom, Berecki mu je poslao portret koji nije oduševio samo njega nego i druge. U međuvremenu je Maloševca kontaktirao i predsjednik Hrvatske liječničke komore dr. Trpimir Goluža koji ga je zamolio da piše kolumnu u redizajniranim liječničkim novinama. Priče koje je proslijedio glavnom uredniku oduševile su sve.

'Iskreno, strah me je bilo ići u cehovsko glasilo jer to čitaju isključivo liječnici, intelektualci koji imaju visoke kriterije. Dva puta sam čak odbio, a onda su me nazvali i rekli da ih to ne zanima i da idu s pričama. Nakon objave stigla im je hrpa dopisa kolega specijalista, profesora koji djeluju jako kruto, da prvi put s nestrpljenjem čitaju liječničke novine koje neće baciti u smeće, da im je to totalno osvježenje i hit. Potom sam predložio da me kolega Berecki prati crtežima i tako se zavrtjela jedna lijepa priča za mene i njega', zaključuje liječnik, hitnjak, Purger-Lega, Dragan Maloševac.