U principu, nemam ništa protiv privatnih prćija - naravno, sve pod uvjetom da ih ja ne plaćam. No, dugi niz godina Hrvatska gospodarska komora (HGK), institucija koja je trebala služiti na dobrobit hrvatskog gospodarstva i privatnog sektora, bila je ništa drugo do privatna prćija svog šefa Nadana Vidoševića.

Likom i djelom Nadana Vidoševića upravo se bavi hrvatsko pravosuđe, jer je optužen da je tijekom svojih mandata iz te iste institucije nezakonito izvukao 70 milijuna kuna. Ovaj iznos čini četvrtinu godišnjeg proračuna HGK, koji se u najvećoj mjeri puni na zakonu zasnovanom obaveznom članarinom i doprinosom koje plaćaju članice HGK, a to su, opet po sili zakona, sva u Hrvatskoj registrirana poduzeća.

I tako, podržan parafiskalnim nametom koji mu je nemilice punio kasu, sada bivši šef HGK Nadan Vidošević priuštio si je mnoge stvari koje je, izgleda, jako volio - lijepe automobile, lijepe slike, lijepe žene... Često su se spominjale optužbe za nepotizam, budući da je navodno u Komori uhljebio svoje brojne rođake, a situacija je išla do apsurda, tako da su sinovi uvaženih članica i lokalnih voždova u Komori zapošljavani kao savjetnici svojih u Komori zaposlenih roditelja. Dok su se redale optužbe, Nadan Vidošević ih je bahato otklanjao, dijeleći svima lekcije o uspjehu, znanju, stručnosti, konkurentnosti, poštenju, slobodnom tržištu, kao i mnogim drugim stvarima koje njega osobno - čini se - uopće nisu previše pogađale.

No, mrka kapa, skok na skok i po lijepog Nadana došao je USKOK. Muž koji zadnji dozna u roku 'keks' odletio je sa šefovskog mjesta u Komori, koju je nakon privremene prisilne uprave Ministarstva gospodarstva preuzeo na natječaju izabrani Luka Burilović.

Iako je on, prema svemu sudeći u HGK počeo uvoditi nešto reda, nemoguće je ne primijetiti da su praktično sve komorske skupštine, lokalni šefovi, te vodeća tijela kao upravni i nadzorni odbor u daleko najvećem broju i dalje sastavljeni od ljudi koji su ne samo birali, već i podržavali, te složno stupali uz Nadana Vidoševića, da bi ga se hladno i nemilosrdno odrekli u trenutku kada je prijetila opasnost da se prodrmaju i njihove fotelje.

Kao vrhunac cinizma, ili života izvan okruženja i vremena, shvatio sam izjavu Vidoja Vujića, šefa Županijske komore Rijeka, koji je u veljači ove godine mrtav hladan izjavio: 'Bez obzira na opravdano nezadovoljstvo poduzetnika i naših članica, u protekloj godini ni jedan ozbiljan poduzetnik nije zahtijevao ispis iz članstva i rekao da mu komora nije potrebna. To dovoljno govori o njenoj svrsi. Poduzetnici dobro znaju da bi im bez komore bilo teže.'

Ovu izjavu smatram vrhom cinizma zato što ne vjerujem da je gospodin Vujić toliko neuk da ne bi znao kako je, temeljem zakona, ispis iz Komore još uvijek nemoguć. Osim toga, čini mi se pomalo kao oksimoron da se kolega Vidoje Vujić, 'autor impresivnog broja objavljenih znanstvenih i stručnih radova te vrijednih autorskih knjiga i sveučilišnih udžbenika, čovjek koji je tijekom svoje karijere kao gospodarstvenik, poslovni savjetnik i agilni socijalni poduzetnik ostvario značajan doprinos razvoju poduzetničke kulture i profesionalnog menadžmenta', boji slobodnog tržišta i konkurencije kojima smo svi mi - prisilni članovi HGK - itekako izloženi.

No njegov stav me ne čudi, budući da se i nekadašnji šef Komore Nadan Vidošević zauzimao za slobodno tržište i konkurenciju, ali pod uvjetom da se oni ne odnose na njega i njegovu privatnu prćiju.

U mom sustavu vrijednosti HGK je beskorisna prisilna udruga, prisilno financirana mojim novcem, apsolutno nedemokratska, a njene najveće i najobespravljenije žrtve su upravo mali poduzetnici koje guli za lavovski dio svojih prihoda, a koji u najvećem broju od nje nemaju baš nikakve koristi, niti u strukturama Komore zauzimaju iole važna mjesta. Imajte u vidu da mali poduzetnici čine 95% članstva i preko 50% prihoda HGK, a pogledajte sami koliko su zastupljeni u glavnim tijelima HGK. Kada bih se ja, kao Lucijan Carić, privatna osoba, upravo ovog časa odlučio kandidirati za predsjednika republike imao bih puno jasniji, čišći, demokratskiji i pravedniji postupak, te u konačnici neusporedivo veće šanse, nego kada bih se kao mali poduzetnik i dvostruki prisilni član HGK odlučio kandidirati na mjesto njenog predsjednika.

Možda se HGK može demokratizirati, profesionalizirati, dekriminalizirati, denepotizirati, ali mene to više uopće ne zanima. Ne zanima me prisilno članstvo u HGK, niti prisilno otimanje mog novca za hranjenje, meni nepotrebnog, komorskog aparata. Kunemo se u demokraciju i slobodno tržište kao najveće tekovine moderne civilizacije, te ću zaluđen tim suludim tekovinama, čim to bude moguće zatražiti istup iz HGK, a svima koji mi mašu simboličnom članarinom koju plaćam, predložit ću da mi isti takav simboličan iznos godišnje uplate na moj žiro-račun, i tako u nedogled. U isto vrijeme, ne sumnjam da će svi ozbiljni poduzetnici koje uvaženi kolega i poduzetnik Vujić spominje, bez ikakvog problema i dalje nastaviti plaćati komorski danak, na svoje veliko zadovoljstvo i neupitnu korist.

Jedina stvar koja me zanima u prijedlogu novog zakona o HGK, i zapravo smeta, je to što pravo istupa iz komore nije dano svim poduzetnicima, bez obzira na veličinu. Štoviše, takvo rješenje, osim što je nepravedno, vjerojatno je i protuustavno.

Isto tako, iskreno, motivi koji stoje iza ovog zakonskog prijedloga previše me ne zanimaju, zanima me samo rezultat. A novokomponiranom svecu, ministru Gordanu Marasu, zaštitniku malih poduzetnika i drugih malih životinjica preporučio bih da se istim elanom založi i za ukidanje drugih bezbrojnih parafiskalnih harača, najviše famoznog doprinosa turističkim zajednicama (koji plaćam, a da nemam nikakve veze s turizmom), te doprinosa za općekorisne funkcije šuma (koji plaćam, a da nemam nikakve veze sa šumarstvom i drvnom industrijom), te da hrabro posiječe i mnoge druge ruke koje nezasitni parafiskalni ovisnici u maniri božice Kali pružaju prema, po njima uvijek punoj kasi vječno nezahvalnih privatnih poduzetnika.