Julia i deseci njezinih sunarodnjaka, mahom žena i djece, baš ovamo su utekli od ratnih stradanja na istoku Europe, a na malenom otoku s tek dvije tisuće duša - ali i u općini koja je na zadnjem popisu stanovništva zabilježila najveći napredak u Hrvatskoj, spektakularnih 18 posto - dolazak Ukrajinaca očekivano se izrodio u glavnu temu. Svi bi nekako htjeli pomoći.

Trenutno ih je točno trideset i sedam, ali najavljeno je barem osamdeset novih privremenih Šoltana. Ovih dana, kad se nekako uspiju probiti kroz blokade, preskočiti granice i dovući do destinacije oko tisuću kilometara udaljene od doma.

'Ajme, pa kako im ne bismo pomogli, gdje bi nam duša otišla? Kad sam čula sve što im se dogodilo i vidjela te ljude, srce mi se steglo. Tko se ne bi sjetio onih naših ratnih trauma i odvojio barem nešto, koliko može?' kaže konobarica Mirela Petrović. Kako je i red po dolasku u manje mjesto, puls naroda najprije valja opipati u lokalnoj kafani - a Mirelini gosti Nikola Radman i Ante Glavurtić nude nam očekivan odgovor.

'Jadan svit…', vrte glavom obojica.

Mala ukrajinska kolonija na Šolti zapravo je djelo njihovog sunarodnjaka Vadima Beskida, a on se s obitelji doselio na ovaj otok puno ranije - otkako su ih Rusi protjerali s Krima 2014. godine. Još odavno obitelj Beskid ovdje se udomaćila, kupila jednu i izgradila još jednu kuću, a Šoltani su ih prigrlili kao svoje. Sada, u velikoj krizi, cijeli otok pomaže kako može i umije.

'Najljepše od svega jest da su ljudi tek došli, a već se ne osjećaju kao stranci', kaže nam Vadimova kćerka Anastazija, koja je na sebe preuzela velik dio logistike. Non-stop s mobitelom u ruci koordinira, objašnjava, prevodi i upućuje. Nitko od pridošlica ovdje se nije izgubio, a bogme ni neće.

'Djeca su nam zapravo najvažnija i neopisivo zadovoljstvo je vidjeti kako se bezbrižno igraju, a i njihove majke kako ih bez straha puštaju u dvorište. Ovo je mali otok i svi ih već znaju, jedva čekaju da krenu u vrtić i školu', veselo - koliko to može u stresnoj situaciji - pripovijeda nam Anastazija.

'Imam osjećaj da nam cijela Hrvatska pokušava pomoći: od velikih firmi do Jadrolinije, od Općine Šolta do običnih ljudi na cesti koje smo sretali u Splitu ili na otoku. Ako ništa drugo, onda dignu ruku i pozdrave nas sa 'Slava Ukrajini'. Tu je i naš Damir Mihanović - sa suprugom Ivanom ustupio nam je jednu kuću i upravo pripremaju dovesti cijeli kamion pomoći iz Zagreba. Nećemo se razbacivati i sve što nam ne treba proslijedit ćemo dalje. Ako je moguće, sve do Ukrajine', na već tečnom hrvatskom objašnjava nam Anastazija.

Kad sve ovo smiri, kaže, priprema se otvoriti svoju malu slastičarnicu u Maslinici; konobarica Mirela s početka priče otkrila nam je da su joj kolači ni manje ni više nego božanstveni.

Ukrajinske sudbine, međutim, puno su teže. I nimalo slatke. Galina Danilčuk za tportal objašnjava da im je od Kijeva do Šolte trebalo točno sedam dana putovanja i kako su tek na moru djeca počela normalno jesti i spavati. Eno ih ondje, veselo trčkaraju i nabijaju balun po ulici. Jedan mali zamišljeno se igra autićem oslikanim u bojama ukrajinske policije. Odrasli dakako ni dalje nemaju mira: od jutra do sutra slušaju vijesti i zovu rodbinu kod kuće, mahom angažirane u teritorijalnoj obrani Kijeva.

'Ovdje smo, ali srce nam je i dalje u Ukrajini. Valjda će netko napokon zaustaviti ovo zlo', kaže nam Galina, a nadovezuje se Julia s početka teksta.

'Da, teško je. Meni osobno velika je trauma stati pod tuš jer podsvjesno očekujem sirene za uzbunu i bombe. Znam da je glupo i iracionalno, ali tako je', kaže nam na tečnom engleskom. Ona je diplomirana pravnica, odvjetnica, ali posljednjih godina bavila se svojim kanalom na Youtubeu, posvećenim sadnji i uzgoju cvijeća. Imala je puno pretplatnika upravo iz Rusije.

'Neki od njih javili su mi se i ispričali u ime svoje zemlje, a neki su uvjereni da su Ukrajinci izmislili sve. Da sami sebe bombardiramo. I što im kazati?' vrti glavom sugovornica tportala.

Puno se tužnih ukrajinskih sudbina skupilo ovdje na Šolti, najvećim dijelom u, simbolično, ulici nazvanoj po Domovinskom ratu. Oleksandr i Licija Avdijenko, recimo, četiri dana vozili su se kako bi utekli od kijevskog užasa, a i on je uspio napustiti zemlju jer se vojna obveza ne odnosi na muškarce s troje male djece. Najmlađem sinčiću tek je mjesec dana. Mjesec dana nakon što je izašao iz bolnice ona je sravnjena sa zemljom.

'Kad me Vadim zamolio za pomoć, ni trenutka nisam oklijevao', kaže nam Šoltanin Petar Radman. U svoja dva apartmana smjestio je osmero ljudi.

'Prvih dana gotovo se nisu smijali, ali čini mi se da su se sada malo opustili. Nije im lako, valjda nema građanina Hrvatske koji ne suosjeća s njima', jednostavno će Radman.

Šoltani će im, rekli smo, dati ruke koliko god mogu. Kuće i apartmani su im otvoreni, pomoć se nudi na svakom koraku, dječji vrtići jedva čekaju nove štićenike. Ravnateljica osnovne škole u Grohotama Mirela Mijić pojasnila nam je da je i kod nje sve spremno za prihvat očekivanih desetak ukrajinskih mališana.

'Imamo upute, sve je jasno i spremno. Djeca će proći pripremnu nastavu hrvatskog jezika i vrlo brzo uklopiti se u sustav, neće izgubiti školsku godinu. S njima to ide vrlo glatko: imali smo iskustva integracije djece naših povratnika iz Čilea i Australije ili doseljenika iz Austrije i Njemačke', optimistična je ravnateljica Mijić.

Na odlasku s otoka, ispred trajekta, novinarske ekipe pozdravlja dugogodišnji načelnik Šolte Nikola Cecić-Karuzić. On se uvijek pobrine da se ovdje nitko ne osjeća kao stranac.

'Djeca će krenuti u vrtić, u školu, svi izbjeglice imat će socijalnu i zdravstvenu skrb, a moja misija je da pronađemo posao odraslima. Neki će raditi na komunalnim poslovima za Općinu i naše poduzeće, a poslove su nekima već ponudili naši ugostitelji. Da im barem malo olakšamo muku', kaže nam šjor načelnik.

Na staru splitsku kletvu 'dopala te Šolta', kojom su matere prijetile svojim kćerima teškom sudbinom ako se udaju na ovaj otok, odavno se ovdje nitko ne uzbuđuje. Nije da su žene kao nekada prisiljene krvavo raditi na proizvodnji vapna. Za novopečene Šoltane ova uzrečica, izgleda, mogla bi imati sasvim drugačije značenje.

Nešto poput 'sreće u nesreći'.