Rano je za reći, jer su prošla jedva tri tjedna otkad je kontroverzni članak izašao u New York Timesu. No kad su se već učestalo povlačile paralele s notornim intervjuom u kojem je Hirschberg svojedobno, kako kaže predaja, 'pokopala' Courtney Love - vrijedi imati na umu da taj intervju datira iz 1992, dakle prije nego što je Cobainova udova počela bilježiti ozbiljnije komercijalne uspjehe svojom glazbom, glumiti u holivudskim filmovima, pa i nizati nimalo beznačajne nagrade za ulogu u 'Narodu protiv Larryja Flinta'.

Jako je upitno to da jedan usamljeni opinion-maker može vlastoručno stopirati tuđu karijeru. Jest da taj jedan može utjecati i na druge opinion-makere te tako lagano zakotrljati lavinu, ali Courtney Love nije zaradila status problematične osobe samo zbog jedne davne reportaže u kojoj je navedeno da se drogirala dok je bila trudna: taj je status stekla ponajviše zahvaljujući nebrojenim overdoziranjima u desetljeću što je uslijedilo, da bi ga zatim nastavila podgrijavati na laganoj vatri polupismenim, neurotičnim ispadima po internetu. U svakom slučaju, ako reportaža Lynn Hirschberg i jest formalno predstavljala početak kraja Courtney Love – danas je već sasvim jasno da bi ona krenula tonuti i bez njene pomoći.

Hirschberg je u NY Timesu ne odveć suptilno implicirala da je M.I.A. licemjerna jer se fura na revolucionarni šik siromašnog Trećeg svijeta, a zapravo živi lagodnim, bogataškim životom... Međutim, u tom otkriću nema ničeg osobito revolucionarnog: takva i slična proturječja možemo naći kod praktički bilo kojeg uspješnijeg agit-pop izvođača, a proturječje se obično, u slučaju izvođača tog tipa, nepovratno pretvara u 'licemjerje' (ili 'površnost', 'ispraznost', štogod) tek onog trenutka kad ljudima njihova glazba jednostavno prestane biti uzbudljiva, pa popratna politička platforma – takva kakva obično jest, nakrcana bombastičnim sloganima nauštrb suvislih promišljanja te prilagođena metrici stiha do granica banalnosti – ulijeće u prvi plan, sama po sebi nedovoljno jaka da izdrži teret bilo kakve iole rigoroznije analize.

To je nešto bi i M.I.A.-u jednom moglo zadesiti, i pritom joj, kao ni u slučaju Courtney Love, nije uopće potrebna pomoć/odmoć Lynn Hirschberg... Mada se ova itekako potrudila 'pomoći', koristeći sav raspoloživ arsenal što joj ga pruža forma koju rijetko srećemo u hrvatskom medijskom krajoliku: ona reportažnog intervjua.

Već i bazična forma pitanje-odgovor pruža novinaru dosta mogućnosti da onoga koga intervjuira učini bilo idiotom, bilo većim idiotom nego što jest; to se, recimo, može postići selektivnim biranjem odgovora koji će se objaviti, pa i prizemnijim metodama kao što je, naprimjer, revno bilježenje svih zamuckivanja i zastajkivanja u govoru... Ali to je sve mačji kašalj spram mogućnosti koje pruža reportažni intervju, jer u toj formi novinar preuzima daleko aktivniju ulogu u oblikovanju priče. Naravno da subjekt intervjua uvijek može tražiti transkript razgovora na autorizaciju, ali novinar u pravilu nije dužan slati na autorizaciju išta više od toga, a sve što ne ide pod navodnike poligon je na kojem može brusiti sjekiru koliko i kako god mu/joj se prohtije, ovisno o vlastitim moralno-etičkim kočnicama. No iako novinar u okviru reportažnog intervjua ima veći manevarski prostor za bacanje nelaskavog svjetla na svoju metu, isto tako je i u većoj opasnosti da baci nelaskavo svjetlo na sebe.

Fair-play
Klasični primjer toga je kad novinar u reportažnim dijelovima teksta sipa negativne stavove koje nije imao hrabrosti reći u facu onome koga je intervjuirao... Mislim, ako ćeš nekoga gaziti, onda valja biti pošten i pružiti čovjeku barem šansu da se brani – a Hirschberg je kroz razgovore s M.I.A.-om perfidno izbjegavala iznijeti ono što joj zamjera, čuvajući to za dijelove teksta u kojima ona, a ne M.I.A, ima zadnju riječ. Jedan od upadljivijih primjera je odlomak u kojem u jednoj rečenici kaže da M.I.A. tvrdi da godinama nije vidjela svog oca, dužnosnika vlade u Šri Lanki, da bi odmah u sljedećoj rečenici citirala njenog bivšeg dečka, producenta Diploa, koji pak tvrdi da ga je upoznala s njim u Londonu. I... što se dalje dogodi? Uslijedi li, možda, dio u kojem novinarka, hm, ne znam, priupita M.I.A.-u osobno gdje je tu nastao kratki spoj? Mo'š mislit'.

M.I.A. je isprva ispala podjednako djetinjasta kad je kao osvetu objavila broj mobitela Hirschbergove na Twitteru, ali ispostavilo se da ima i jednog jakog aduta u rukavu: i sama je, naime, potajice snimala razgovor, da bi zatim naknadno objavila dijelove te snimke. I tako, dok je Hirschberg u tekstu potencirala 'licemjerje' svoje mete sad već legendarnim detaljem - kako 'revolucionarka' M.I.A. za vrijeme razgovora jede krumpiriće prelivene uljem tartufa - pomoću snimke se otkrilo da je zapravo Hirschberg ta koja je naručila spornu delikatesu! Fair-play, nema što.