Svemirska istraživanja pokazala su da je 'Čovjek na Mjesecu' nastao udarima meteorida koji su na vidljivoj strani našeg prirodnog satelita stvorili goleme tamne bazaltne zaravni nazvane morima. No kada je 1959. godine sovjetska letjelica Luna 3 prvi put poslala snimke njegove druge strane, koja se često naziva tamnom zato što se ne vidi sa Zemlje, znanstvenici su otkrili da na njoj začudo nema sličnih mora, već mnogo više planina i kratera. U posljednjih 55 godina postavljene su brojne hipoteze koje su trebale objasniti zašto su dvije strane Mjeseca toliko različite, a čini se da su astrofizičari sa Sveučilišta Penn konačno uspjeli razriješiti misterij.

Prema studiji objavljenoj u časopisu Astrophysical Journal Letters, dvije polutke Mjeseca razlikuju se po debljini kore, a ta je razlika posljedica procesa u kojem je naš satelit nastao.

Znanstvenici se uglavnom slažu da je u ranoj fazi formacije planeta u Zemlju udarilo neko tijelo veličine Marsa i odlomilo ogromne mase vanjskih slojeva od kojih je nastao Mjesec.

'Nedugo nakon golemog sudara Zemlja i Mjesec bili su vrlo vrući', rekao je suautor studije Steinn Sigurdsson, profesor astrofizike na Sveučilišu Penn.

Zemlja i izbačeni materijali nisu se samo rastalili, dio tvari je ispario i stvorio disk stijena, magme i plinova oko našeg planeta.

Mjesec je u to vrijeme bio 10 do 20 puta bliže Zemlji nego što je danas. Stručnjaci procjenjuju da je vrlo brzo zauzeo položaj tzv. vezane rotacije, odnosno plimne zaključanosti kakvu ima danas. Vezana rotacija, pojava u kojoj je prirodni satelit uvijek istom stranom okrenut prema planetu, odnosno vrijeme rotacije mjeseca identično vremenu njegovog obilaska oko planeta, uobičajena je u svemiru. Ona nastaje zbog otpora koji rotaciji pruža gravitacijom izazvano plimno uzdizanje površine tijela dok se okreće.

Nakon što je postao plimno zaključan, maleni Mjesec se hladio brže, a velika Zemlja sporije. S temperaturom višom od 2500 stupnjeva Zemlja je neprekidno zračila toplinu prema istoj strani Mjeseca i zagrijavala je tako da je ona puno duže ostala rastaljena od udaljenije strane. Ova razlika u temperaturi postala je vrlo važan čimbenik u daljnjem razvoju Mjeseca.

U kori našeg prirodnog satelita ima jako puno aluminija i kalcija koji vrlo teško isparavaju. Ova dva elementa prvo su se kondenzirali na hladnijoj strani Mjeseca. Tisućama i milijunima godina kasnije kombinirali su se sa silikatima u Mjesečevu plaštu i konačno na udaljenijoj poluci stvorili čvršću i deblju koru. Kada su veliki meteoridi udarali u topliju i mekšu stranu Mjeseca kora je pucala, pa su na površinu izlazile goleme količine bazaltne lave stvarajući tamna mora. Kada su meteoridi udarali u udaljeniju stranu kora je uglavnom bila predebela da je probiju, pa su se u njoj formirali krateri i udoline, ali ne i goleme ravnice.