Usred živahnog tuluma na kojemu je zasvirao pjesme Pink Floyda i EKV-a na gitari, Saša Radulović energično se obratio simpatizerima svog pokreta. 'Ako ste pratili izlaganje Aleksandra Vučića, vidite da je nešto kiseo, da nešto ne štima i da pokušavaju ne objaviti rezultate izbora do kraja. Ovo je ispod svake razine i treba ih biti sramota', povikao je vođa pokreta Dosta je bilo. Ljutit zbog činjenice da vlast do ponoći nije u stanju objaviti ni neslužbene rezultate izbora, ekspresno se organizirao s predstavnicima preostalih stranaka koje se kreću oko cenzusa od pet posto te uputio u Republičku izbornu komisiju u kojoj je do pet sati ujutro osobno nadzirao prebrojavanje glasova.

Ovo je ilustrativna scena za početak priče o 51-godišnjem rođenom Bišćaninu koji je prošao put od diplomiranog elektrotehničara na sarajevskom sveučilištu, preko zaposlenika nekoliko uglednih svjetskih visokotehnoloških kompanija i sudionika internetskog buma u Silicijskoj dolini, do nove i neukaljane srpske političke figure kojoj proriču svijetlu budućnost. Poslovnu karijeru započeo je u odjelu za nuklearna istraživanja Siemensa, odakle se odselio na američki kontinent te je zauzimao menadžerske pozicije u softverskim tvrtkama kao što su Antares Alliance Interpa Medical Network i True Spectre. Godine 2005. vraća se u Srbiju, kako sam kaže, 'na godinu dana, da djeca ne bi zaboravila jezik', no ostaje radeći kao licencirani stečajni upravitelj, konzultant financijskog tužiteljstva, OESS-a, Vijeća Europe i američkog veleposlanstva.

Godine 2013., nakon smjene Mlađana Dinkića, na prijedlog Aleksandra Vučića i njegovog SNS-a imenovan je ministrom gospodarstva u vladi Ivice Dačića kao nestranačka osoba. U vladu stiže ovjenčan medijskim hvalospjevima o vrhunskoj stručnosti, u paru s još jednim povratnikom s američkog kontinenta, financijskim konzultantom McKinseyja, mladim Lazarom Krstićem, koji postaje ministar financija. Dvojac vrlo brzo javnosti prezentira svoje viđenje neophodnih rezova u ekonomsko-financijskom sektoru, koji kod populistički orijentiranog dvojca Vučić-Dačić ne sjeda na plodno tlo, zbog čega Radulović ekspresno napušta vladu, a nešto kasnije Vučić uspijeva izgurati i Krstića.

U narednih nekoliko mjeseci Radulović se profilira kao argumentirani kritičar vlasti i partitokratskog sustava te već za parlamentarne izbore 2014. uspijeva složiti listu jednostavnog imena Dosta je bilo, s kojom osvaja čak dva i pol posto glasova, što je nevjerojatno s obzirom na to da je pokret formiran praktički dva, tri mjeseca prije izbora. Vlast ga pokušava diskreditirati svim mogućim sredstvima, od potenciranja njegove karijere stečajnog upravitelja po tabloidima i prozivki da je 'uništio živote radnicima', do prozivki za neoliberalni pogled na svijet. Okolnosti u srpskom političkom životu idu mu, međutim, na ruku: Vučić učvršćuje autokratski tip vladanja, a građanska opcija se raspada na više frakcija, od kojih svaka prirodno odlijeva pomalo glasova ka novoj, rasterećenoj opciji.

Stoga za aktualnu kampanju Radulović uspijeva ojačati regionalnu organizaciju i osvajanjem 16 mjesta u srpskom parlamentu ostvaruje izvrstan uspjeh, dodatno ojačan izvrsnim rezultatima u nekim lokalnim sredinama. Primjerice, pokret Dosta je bilo ušao je i u vojvođansku skupštinu, na lokalnim izborima u Novom Sadu osvaja drugo mjesto s čak 20-ak posto glasova, a u nekim beogradskim općinama postotak je još bolji te bez podrške ove opcije na spomenutim razinama nitko neće moći formirati vlast.

Posebno je fascinantno to da je među tradicionalno konzervativnim srpskim biračkim tijelom Radulović ovaj uspjeh postigao bez korištenja klasičnih kanala komunikacije – TV oglašavanja, plakata, billboarda – uz kampanju fokusiranu na internet i društvene mreže. Stoga mu dan nakon izbora veći dio građansko-liberalne javnosti odaje priznanje zbog buđenja dijela pasivnih i razočaranih birača te pružanja nade tome da u Srbiji postoji netko tko će se jednom uspjeti ako ne suprotstaviti, onda barem zagorčati život Aleksandru Vučiću. Pa makar ga neki nazivali i vodećim srpskim hipsterom.