Zapadne države optužuju Rusiju da planira novi napad na Ukrajinu nakon što je zauzela i anektirala Krim 2014. Moskva niječe takve planove, ali kaže da bi mogla poduzeti neodređenu vojnu akciju ako se ne ispune njezini zahtjevi, uključujući obećanje NATO-a da Ukrajina nikada neće ući u taj savez.

NATO je u ponedjeljak priopćio da stavlja snage u pripravnost i pojačava one u istočnoj Europi s više brodova i borbenih zrakoplova. Rusija je te poteze osudila kao zapadnjačku 'histeriju'.

Vanjskopolitički analitičar Branimir Vidmarović vjeruje da rata ipak ne bi trebalo biti jer to nije logika kojom se rukovodi Rusija. Cijela priča oko krize na istočnim ukrajinskim granicama ima krajnji cilj - taj da se između sila razgraniče zone utjecaja i povuku crvene linije.

Situacija će se, ističe Vidmarović, razvijati u smjeru daljnje eskalacije, naoružavanja i mogućeg prebacivanja konflikata u druge geografske zone.

Istodobno, diplomacija radi i već će se u srijedu održati sastanak Normandijske četvrtke (Njemačka, Francuska, Ukrajina i Rusija, op.a.) vezan uz Donbas i sporazum iz Minska. 'Tako da je moguće da u sjeni eskalacije dođe do minimalnih diplomatskih proboja, minimalnih rezultata i načelnih sporazuma, odnosno razumijevanja pozicije strana', smatra Vidmarović.

Šire gledano, ocjenjuje da se trenutne napetosti u Ukrajini ne bi trebale pretvoriti u nešto veće jer SAD-u trenutno nije u fokusu Europa, odnosno Rusija, nego Kina.

'Tako da sve u svemu velikog rata ne bi trebalo biti. Moguće je da će biti provokacija. Manji okršaj kratkog intenziteta ako nekome popuste živci. Nikome nije u interesu da situacija eskalira, ponajprije Europi, a ni Rusiji', ističe naš sugovornik.

Ali od rata se strahuje.

'Ukrajinci dobivaju američke izvještaje da će Rusija napasti - to traje već dulje vrijeme i sumnjam u istinitost tih izvještaja - a ruski obavještajni podaci pokazuju da se Ukrajina sprema za napad, Blitzkrieg, odnosno Oluju, za oslobođenje okupiranih teritorija na području Donjecka i Luganska, koje pod svojom kontrolom drže proruski pobunjenici', objašnjava Vidmarović, dodajući da je prema ruskoj poziciji to zasad igra straha, a perspektiva rata koristi im za ostvarenje diplomatskih ciljeva.

Rusi otvoreno poručuju da ne žele NATO u Ukrajini i blizu svojih granica, shvaćajući to širenje kao direktnu prijetnju i ugrožavanje nacionalne sigurnosti. Moskva traži pisano obećanje ili garanciju da se širenje NATO-a do ruskih granica neće dogoditi. Iluzorno je očekivati da bi Amerikanci mogli pristati na takav zahtjev. Širenje NATO-a na Ukrajinu trenutno uopće nije realna opcija, ni blizu.

Rusi ofenzivni. Dokad?

'Govori se o nekakvom futuresu, dakle trguje se nečim što još nije izgledno', navodi naš sugovornik.

Međutim upozorava da je ruska pozicija sada ofenzivna.

'Pitanje je hoće li se Rusi složiti s nekim drugim opcijama vezanim uz status Ukrajine. Može li se razmotriti opcija neutralnosti Ukrajine bez spominjanja NATO-a, to je sada pitanje političke trgovine i diplomacije - što Rusima odgovara?'

Vidmarović objašnjava da su Rusi zauzeli dosta rigidan i čvrst stav po tom pitanju. Glavni cilj im je prisiliti Amerikance da sjednu za pregovarački stol i da počne klasična diplomacija.

'Moguće je da će se ruski stav s vremenom mijenjati, sada je, naravno, pitanje toga vremena. Koliko je to? Je li to mjesec dana, pola godine ili godina? Za to vrijeme zaista se može dogoditi da netko poludi i stisne obarač', smatra vanjskopolitički analitičar.

'Ako Amerikanci stisnu, mi se nećemo moći oduprijeti'

Gdje je u cijeloj priči Hrvatska? Iako Ukrajina nije članica NATO-a, zemlje članice tog saveza snažno su angažirane u krizi. Hoće li Hrvatska biti prisiljena uključiti se u ovaj, prije svega, sukob velikih sila? Ako se pita predsjednika Zorana Milanovića, neće. Međutim predsjednik Vlade Andrej Plenković veliki je prijatelj Ukrajine i ranije je poručio da će Hrvatska u slučaju eskalacije jasno i odlučno reagirati.

Vidmarović kaže da je trenutno na djelu zajednička akcija solidarnosti s Ukrajinom.

'Međutim to još nije članak 5 i nema osnove za to da bi svi morali reagirati. Ukrajina nije ni članica NATO-a. Radi se ponajprije o zaštiti granica Europe. Nema zakonske prisile da se Ukrajini mora pomoći, ali se preporučuje. Postoji neka unificirana pozicija i neke zemlje, poput Njemačke, odupiru se iako je diplomatski pritisak SAD-a jako velik', kaže Vidmarović.

Zasad su naše snage manje bitne, ali Vidmarović ističe kako se ne bi iznenadio kad bi u budućnosti i dio naših snaga kao simbol NATO-ve solidarnosti mogao otići u baltičke zemlje ili Poljsku.

'Ako Amerikanci stisnu, nećemo se moći oduprijeti - to je realnost', naglašava.

Ipak, činjenica je da ako krene veliki rat u Ukrajini, posljedice neće snositi Washington, već Europa. Zbog toga neke europske zemlje i oklijevaju pomoći Ukrajini.

'To je politički realizam. Temeljne postavke su uvijek da je SAD siguran zbog svoje fizičke udaljenosti. Oni se mogu poigravati Europom igrajući se s velikim silama, ne snoseći nikakve posljedice, kao i Velika Britanija, međutim Europa je tu na udaru. Jasno je da Nijemci kao pragmatici u vanjskoj politici žele izbjeći emotivne scenarije', kaže naš sugovornik.

Međutim nemoguće je ne primijetiti da se Rusija u posljednje vrijeme sve agresivnije ponaša. Dosta je bilo njezinih hibridnih operacija, od pokušaja miješanja u američke izbore do poticanja migrantske krize preko Bjelorusije.

Reakcije Rusije gledamo iz hemisfere zapadne sigurnosti, ali...

Što se tiče politike Rusije, Vidmarović ne bi rekao da je ekstra agresivna.

Sada je Rusija u poziciji, i tehnički, i vojno, i politički, da si na međunarodnoj sceni može priuštiti onakvo ponašanje kakvo ima Amerika. Od raspada Sovjetskog Saveza cijelo vrijeme traži mjesto kakvo je nekoć imala u svjetskoj konstrukciji moći. I zato gledajući svih ovih 30 godina, Putin, koji je većinski bio na vlasti, promatrao je bespomoćno širenje zona utjecaja SAD-a. Sada je ovo odgovor i Rusija traži svoje', smatra stručnjak.

Istaknuo je da je Sirija bila prvi veliki iskorak u toj politici.

'Sve što Rusija poduzima, poput intervencije u Gruziji ili aneksije Krima, reakcija je na američku politiku. Ako to sagledamo kao balansiranje i borbu dviju sila, onda jednostavno ne možemo kategorizirati to kao nešto ekstra agresivno. Reakcije Rusije gledamo iz naše perspektive, iz hemisfere zapadne sigurnosti, pa nam se čini da su oni agresivni, ali treba hladno i objektivno sagledati obje strane', objašnjava.

Sada bi, nastavlja, Rusija htjela zacementirati svoj status velesile ovakvim ultimatumima SAD-u, povući crte i pravno oformiti taj status.

SAD zasad nema posložene prioritete

Američka vanjska politika s Joeom Bidenom u Bijeloj kući, čini se, vratila se na pozicije na kojima je bila prije nego je stolovao Donald Trump. Dok je predsjednik bio Trump, Washington se povlačio iz ovakvih igara i sukoba kakvima svjedočimo u Ukrajini. Primjer toga baš je Sirija, u kojoj je bio u potpunosti defanzivan prepustivši Rusiji i Turskoj da vuku konce na tom prostoru. Vjerojatno ni njegova reakcija na gomilanje trupa u Ukrajini ne bi bila poput Bidenove?

'Radi se o demokratskom pogledu na svijet. Svi koji poznaju američku politiku znali su to i osjećali da će demokrati na vlasti biti konfliktniji od republikanaca. Demokrati na klasične političke probleme dodaju još vrijednosne stvari poput ljudskih prava, demokracije, emotivne komponente, slobode medija... Zbog toga su demokrati znatno čvršći u tim stavovima i bilo je jasno da će doći do promjene pozicija', ocjenjuje Vidmarović.

Pritom SAD, napominje, još nema sročenu pravu vanjsku politiku. Kada je došao, Biden je donio tek privremenu strategiju nacionalne sigurnosti, a svi njegovi prethodnici imali su prave strategije. To znači da SAD zasad nema posložene prioritete, osim toga u posljednje vrijeme u svim zemljama unutarnje krize igraju ulogu i pretaču se na vanjske odnose.

'U SAD-u imamo na čelu lidera koji bi htio provući sve demokratske planove za obnovu, borbu protiv covida, restrukturiranje, infrastrukturu, a to ne može bez čvrste podrške svih strana, dvostranačkog konsenzusa... Kako je na meti kritika da je slab lider, nesposoban i star, na ovaj način pokazuje i osobnu odlučnost i moć, što dovodi do eskalacija', zaključio je Vidmarović.