Poruke po kojima 'Hrvatskoj nedostaju inovacije' ili one o tome kako su 'ulaganja u inovacije i razvoj temelj gospodarskog oporavka' ostaju tek na simboličnoj razini, ako se zna da se u bilježi sve manje realiziranih inovacija, a put od izuma do serijske proizvodnje zapravo je vrlo dug, mukotrpan, kompliciran i skup.

Brojne medalje i priznanja koje sa svjetskih izložbi inovacija donose hrvatski inovatori samo su dokaz više da domaćim ljudima ne nedostaje kvalitetnih ideja za korisne stvari, upotrebljive predmete i pomagala. No, problem se pojavi kad neki konkretni izum treba zaštititi, ali ga i pretvoriti u djelo te masovnom proizvodnjom pružiti priliku za uspjeh i inovatoru, i poduzetniku koji se posla prihvati, i gospodarstvu, ali i društvu u cjelini.

Dva izumitelja s istoka Hrvatske, jedan iz Vinkovaca i drugi iz Iloka, primjer su inventivnosti, originalnosti ideja, ali i teškog posla koji vodi od izuma do njegove konkretne primjene. Dok je Vinkovčaninu Vladimiru Dolencu, uz suradnju s poduzetnikom iz Slavonskog Broda, uspjelo genijalnu ideju dovesti do čina realizacije, Iločanin Damir Remenar još nije te sreće.

'Jedan sam od rijetkih koji je uspio, a moj hidraulični uređaj za razmotavanje plastičnih cijevi, jednostavno nazvan 'motalica', ovih bi dana brodski Tehno Patent trebao i početi proizvoditi', ponosan je Dolenc na svoj proizvod koji predstavlja dio statistike od neslavnih jedan posto hrvatskih izuma koji budu komercijalizirani

Motalicu koja 100 metara plastične cijevi ili bilo kojeg drugog kabela razmota i, uz angažman samo jednog radnika, položi u zemlju za tri minute, čime se mijenjaju četiri čovjeka koja bi isti posao radila 45 minuta, Dolenc je kao patent prijavio još prije šest godina. Takvu sudbinu dožive i druge inovacije, pa je vrijeme čekanja na odobravanje patenta između tri i sedam godina

'Izuma u Hrvatskoj ima, ali nema potpore. Iako su nešto novo i korisno što se može proizvesti i izvesti, događa se obrnuto – izum bude prodan Kinezu i Nijemcu, pa se onda uvozi hrvatska pamet', objašnjava paradoksalnu situaciju Dolenc.

Uz motalicu, potrebnu svakome poduzeću koje radi na plinofikaciji ili navodnjavanju u poljoprivredi, odnosno vodoprivredi, telekomunikacijama, elektroenergetici ili vatrogastvu, Dolenc ima još šest-sedam patenata 'na lageru'. Kod njegovog kolege iz Iloka, Damira Remenara 10-ak je inovacija 'u ponudi'.

'Nažalost, nijedan ne prolazi, iako tvrdim da se radi o korisnim stvarima. Jako je malo zainteresiranih, a još manje kapitala kako bi se nešto pokrenulo. Ako su postojale ili postoje neke potpore od strane države, one su nedostatne', žali se Remenar, inače predsjednik iločke Udruge inovatora Tesla

Među njegovim radovima su proizvodi za toplinsku izolaciju ili praktična pomagala za proizvodne procese, a kao posebno zanimljiv ističe izolacijski materijal izrađen na bazi ovčje vune. Uz njega, osmislio je i stroj za ekološko pranje vune koji u potpunosti eliminira štetne sastojke otpadnih voda. Strojem bi se, po Remenarovim zamislima, sirova vuna prala uz minimalnu potrošnju energije na potpuno prihvatljiv, ekološki način.

'Za eko term ploču, izrađenu od ovčje vune i starog papira, dakle sekundarnih sirovina, dobio sam i nagradu za Izvorno hrvatsko na Zlatnoj kuni HGK te više medalja u zemlji i inozemstvu, ostvario i kontakte s Fondom za zaštitu okoliša, no od realizacije ništa, pa lutam od vrata do vrata. Razočaran pomalo gubim i volju jer imam masu ideja koje ne mogu realizirati', ukazuje Remenar.

Kad bi pokrenuo proizvodnju ploča za toplinsku izolaciju - ekološki i energetskih prihvatljivih te pogodnih za recikliranje, tvrdi da bi mogao otkupiti svu ovčju vunu u Hrvatskoj, no za ozbiljan pogon treba najmanje milijun eura. U šali kaže kako je 'doktorirao na ovčjoj vuni' i spreman je relativno brzo pokrenuti posao. Problem je – novac.

Činjenicu da dobrih ideja i inovacija u Hrvatskoj ima, uglavnom na području graditeljstva i medicine, no i da se njih vrlo malo i komercijalizira, potvrđuju i u Hrvatskom savezu inovatora. Predsjednica saveza Ljiljana Pedišić kaže kako 'državni projekti postoje, ali to nije dovoljno'.

'Ako i dobiju potporu kroz neki državni projekt, to bude nedostatno jer što će inovatoru npr. 20.000 kuna kad mu je neophodno 50.000, pa u realizaciji svoje inovacije ne dođe ni do polovice, a mora odustati. Stalno se govori kako su nam potrebne inovacije, ali se zaboravlja da se tim ljudima treba pomoći na više razina', napominje Ljiljana Pedišić.

Ukazuje i da je 'Hrvatska bogata idejama i izumima', no i priznaje kako uspijevaju tek rijetki, odnosno oni koji svoje inovacije mogu i realizirati kroz svoje poduzetničke tvrtke. Po njezinom mišljenju, inovatorima nisu dovoljne samo deklarativne priče, nego konkretna potpora.

Na tom tragu, svjetlo na kraju tunela mogao bi donijeti i projekt 'Razvoj i primjena inovacija' koji, kroz program Poduzetnički impuls, provodi Ministarstvo poduzetništva i obrta, ali i nedavno najavljena izrada Nacionalne strategije inovacija. Inovatori se, kako je to slikovito primijetio jedan od njih, samo nadaju da to svjetlo u tunelu neće biti – vlak.