Nisam baš neki obožavatelj hrvatske glazbe, ne dotiče me. Ne budi u meni ono za što čvrsto vjerujem da bi glazba trebala buditi. Nije to pitanje svjesne odluke, već posljedica spleta okolnosti. Nakon dječačke fascinacije Haustorom i Azrom i još pokojim bendom i bendićem, nije se pojavilo ništa što bi me zaokupilo; ništa što bih volio slušati i o čemu bih volio razmišljati.

Dobro, svako toliko se pojavi neka kratkotrajna senzacija, nešto što mi se svidi. No, često ne ode dalje od toga. Svidi mi se, kažem – okej je i gotova priča. Na zgražanje mojih kul prijatelja znam hvaliti poneku pjesmu ili čitavi album Pipsa, svidio mi se hitić 'Sutra' misterioznih Nipplepeople i tu i tamo se pojavi neko underground ili demo ime koje zaslužuje moju pozornost. Samo što se najčešće dogodi da potencijal ne realiziraju do kraja ili ga kompromitiraju, ali to je tema za Tonća Kožula.

Kada sam prošloga proljeća prvi puta slušao 'Wonderful Felleinf Of Emptiness',  album riječkih My Buddy Moose kao najbolja mi se pjesma istaknula 'Scary Feeling'. Cijeli album je dobar, i više nego solidan, ali ta je pjesma bila po nečemu posebna. Imala je nešto, neki osjećaj kojega u drugima nisam pronalazio, neku promišljenu nepretencioznost, zvučala je onako kako sve najbolje pjesme moraju zvučati, kao da je bend bio samo kanal između svemirske energije i mojih ušiju, samo medij koji je materijalizirao tri i pol minute čiste ljepote.

Album sam počeo zanemarivati i zaboravljati, svaki dan ima toliko nove uzbudljive strane glazbe pa se nekada, i protivno vlastitim nastojanjima, prepustim bujici umjesto da se zadržim na nekom mirnom otočiću i potanko poslušam sve što mi je zatitralo živac. No, sreća je što ono što moram čuti na kraju i čujem. Ona stara priča kako kvaliteta uvijek ispliva.

Prije koji sam dan opet stavio album u plejer i od tada mi je 'Scary Feeling' na repeatu. Pokušavao sam shvatiti što je toliko posebno u njoj, zašto je tako volim slušati, gdje krije privlačnost, ali nisam došao do jednoznačnog zaključka. Da, ima sve elemente koje volim i lijepo su posloženi, ima i skok u dinamici, naglo ubrzavanje nakon prvih minutu i pol, rijetko viđen gitarski dernek kao stvoren za divljanje na koncertima ili po sobi, ima pjevan i zarazan refren, a ima i nostalgičnu notu, nježnost i rezignaciju koja nekako ipak ostavlja prostora nadi. Ima sve to, ali to imaju i mnoge druge pjesme pa ih ne želim tako često slušati. Ova ima još nešto.

To nešto još nema imena. Za to ne postoji imenica. Ni glagol. O pridjevu da ne govorimo. Riječ je o amalgamu gomile mogućih vrsta riječi s različitim emocionalnim predznacima, čitav spektar od najcrnje tuge do prštave euforije i radosti života. Možda je i bolje da to nema ime jer ime donosi kategoriju, poziva na spremanje u ladicu. A ovo nije pjesma za ladicu, nego za slušanje. Opsesivno slušanje.