Nedavno sam pisao o Hrvatskoj i Sloveniji kao nedovršenim državama i za to naveo najaktualniji primjer siktavih graničnih sporova, iako se u kompjutorsku tastaturu da ukucati i još poneki. Dvije države koje su s plamtećim nestrpljenjem dočekale osamostaljenje sada se prema tome odnose neshvatljivo nehajno, jer ni dvadeset godina poslije ne znaju gdje počinju, a gdje završavaju. Ne znaju, dakle, gdje su im granice, a to je bez premca najvažniji atribut suverenih država.

Razumljivo, u političkim znanostima ovo se tretira kao osobito težak slučaj invaliditeta država jer one teritorijalni suverenitet, taj glavni dokaz da su zbilja države, rješavaju u ljutitim svađama sa susjedima. A onda ga u neku ga ruku s njima i dijele. Što je najvažnije, dok traje to čupanje 'što je naše, a što vaše', često sve drugo staje, a posvađane zemlje apatično tavore ni na nebu ni na zemlji, za što je najbolji primjer Srbija.

Njoj Kosovo visi kao mlinski kamen oko vrata i, dok se ne 'dekosovizira', ne samo što ne može napraviti ni korak naprijed, nego se još lomi bi li to trebalo napraviti prema Zapadu ili Istoku. Hrvatska nema ni tako ozbiljan teritorijalni problem ni ovakve zapadno-istočne dileme, pa ipak, je li, majke ti, baš ona pozvana da susjedu preko Dunava dijeli lekcije (kako se u posljednje vrijeme učestalo omiče Stipi Mesiću).

Jer, ako se iz Zagreba od Srbije traži da se što prije riješi cijele jedne pokrajine, zašto se, dovraga, Hrvatska ovako uskopitnula oko 'žlice' mora i 'važića' zemlje, često nimalo u tome ne zaostajući za provincijalno užniranim Slovencima? Osim toga, iz redova službenih hrvatskih struktura i danas se zna čuti, kao nekidan od predsjednika zagrebačke Hvidre Ivana Pandže, čeznutljivo uzdisanje za NDH. Time se pitanje hrvatskih državnih granica vraća volovskom suptilnošću u ono ludilo Ante Pavelića kada se velikohrvatski postavljao prema pravoslavno-muslimanskom istoku, a malohrvatski prema talijanskom fašističkom zapadu. Pa ti vidi gdje smo.

I zato, kada sve to zbrojiš i staviš na kup, moraš skinuti kapu, šešir, kacigu, što tko već ima, pred Jadrankom Kosor. Ona je najzad primijenjenom tihom diplomacijom u samo nekoliko tjedana toliko relaksirala i popravila odnose sa Slovencima da sada prvi put s obje strane dolaze ozbiljne najave da džepnom diplomatskom ratu dviju zemalja dolazi kraj. Ako se to dogodi, za što ipak ne treba odmah staviti ruku u vatru, nepopularna, pa i redikulizirana Jaca napravit će puno za svoj promociju. Jer Sanader se povukao navodno i zato što se više nije mogao nositi sa slovenskim 'ludim teatrom'. Ona, eto, može.

No, još više će napraviti za svoju zemlju, koja će najzad moći, kao i Slovenija, odbaciti luđačku košulju nepopravljive granične prznice i svađalice i najzad postati, da se vratimo izrazu s početka teksta – dovršena država. Ali, gledaj ti sada obrata: s potpuno neočekivanog mjesta stigoše vijesti zbog kojih bi nam taj odjevni predmet od nepoderivog platna i ubuduće mogao zatrebati. SDP-ov kandidat na predsjedničkim izborima Ivo Josipović, pa čak i IDS-ov Damir Kajin, najavljuju posjet BiH, pozivajući tamošnje Hrvate da im daju glas.

Josipović to objašnjava time da je legalist, pa dok tako piše u zakonu, njihov glas isto vrijedi kao glas Hrvata iz Hrvatske, Indije, Kine i gdje već ne. Ma nemoj, molim te. Pa i privatizacija je u ovoj zemlji obavljena po zakonu, ali lošem, kao što je loš zakon koji omogućava glasanje tobožnjoj dijaspori u BiH. I ipak je baš Josipović bio taj koji je pokrenuo inicijativu za kažnjavanje privatizacijskih pljački, i to retroaktivno, što cijelu stvar čini još diskutabilnijom.

No, nećemo ovdje polemizirati s uvaženim profesorom o tome jesu li loši zakoni loši samo dok odgovaraju drugima, a manje loši i prihvatljivi kada sam od njih očekuješ korist. Jer puno, puno više je ovdje u igri.

Josipović je iz osobnog ćara praktički doveo u pitanje državne granice Hrvatske i BiH, što je presedan u dvadesetogodišnjoj povijesti SDP-a i samim time blamaža. Blamaža je tim veća što je devedesetih tako činio HDZ, a sada je šefica te stranke na putu da sa Slovencima definira zapadne hrvatske granice. Dok SDP istodobno opet otvara krvlju zaliveno pitanje dokle se na istok prostire Hrvatska.

Jadno, bogami, da jadnije ne može.