Anđelko Milardović u svom blogu taksativno pobrojava se nazive koju su skovani da bi se taj dio svijeta – nakon raspada Jugoslavije - označio politički prepoznatljivim terminom, pa su u opticaj puštani: Zapadni Balkan, regija, Jugosfera, Jugoistočna Europa... Politički mislioci, stječe se dojam iz tona Milardovićeva teksta, neumorno rade na proizvodnji političkih etiketa, a najnovija koju su iznjedrili zove se Adria Balkan. Čak se predlaže neutralni pojam/toponim Adria/Jadran radi otklona od Balkana, ističe ovaj politolog.

Adria Balkan, objašnjava Milardović, koncept je koji počiva na ideji novca u kojem nova oligarhija teži udruživanju jer je u odnosu na globalne igrače posve efemerna. 'Tek dobra ješka (mamac) za mogući gubitak tranzicijskog plijena u sklopu tranzicijske legalizirane grabeži', zaključuje.

Milardovića, naime, smeta to što se Hrvatska nakon 1. srpnja 2013. našla u zagrljaju 'regiona', kao dio nečeg gdje se ona ne može više staviti s obzirom na njezinu novu političku realnost u EU-u.

'Najgore je zašto politička oligarhija u RH uopće dopušta takvo što? Ili možda sudjeluje u tomu? Glede prvog, naglasak je na dopuštanju. Dopuštanje možemo definirati kao izraz kmetskog mentaliteta taloženog kroz povijest, tragične i nesretne svijesti, koja se kao svijest igrom povijesnih prilika kratko susrela sa političkom slobodom, da bi na kraju kapitulantski postupila i postupno odustajala od iste, vrativši se u svoju kmetsku podaničku povijesnu kolotečinu, s hrabrim stavom u bijelim rukavicama i figom u džepu kako se mi eto ne bi 'šteli zamerat', kako se mi eto ne bi 'šteli mešati'. Glede drugoga, što se sumnje tiče, to je još gore od prvog. Zamislite političke aktere u Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili SAD-u koji bi radili protiv nacionalnih interesa? Koji su to akteri u RH koji dopuštaju da se primjerice Republika Srbija ponaša kao da je ovo i dalje SFRJ, a ne RH/EU, kao neki stari novi hegemon u pijanoj balkanskoj krčmi, određujući što bi trebali slaviti, a što ne, utjecati na unutarnje ponašanje, zaboravljajući kako republika republici ne propisuje zakone, proslave, pravila igre, imendane i rođendane. Hvala lijepo i laku noć takvom ponašanju!, piše Milardović.

Ističe kako će 'vlast susjedne republike (Vučić, Nikolić, Dačić, Vulin ili quatro radikalni fantastikus) koja vrlo uspješno rehabilitira antimodernistički četnički pokret, konačno shvatiti da je RH članica EU-a kad se jednog jutra nakon pijane novembarske noći i mamurluka, s rasolom probudi i Schengen vidi pred vratima svojim'.

Milardović predlaže kako bi Hrvatska u odnosu na ulazak Republike Srbije u EU, na tragu politike čistih računa, trebala nepopustljivo inzistirati na sljedećih šest točaka:
Prva točka povrat je arhivske građe od 1918-1991/92. koja se odnosi na Hrvatsku kako bi se izbjegle ucjene, manipulacije i instrumentalizacije prošlošću.
Druga je točka rješenje pitanja granica po međunarodnim standardima.
Treća točka - rješavanje statusa hrvatske manjine u Srbiji po standardima koje građani/državljani RH srpske nacionalnosti imaju u Republici Hrvatskoj.
Četvrta točka konačno je rješenje pitanja nestalih s jedne i s druge strane.
Peta točka - povrat otetog (hajdučija!) kulturnog i umjetničkog blaga kao dijela identiteta.
Šesta je točka javno odricanje od Memoranduma 2 (Drugi memorandum SANU. Uznemirujuće otkriće:novi srpski velikodržavni priručnik. Srbija ima Memorandum 2!). Milardović, naime, ističe kako sporni dokument zagovara izravnu destabilizaciju susjednih država. Pita se stoga kakva je to država koja priželjkuje biti članica EU-a, a istovremeno planira destabilizaciju i grabež tuđih teritorija.