Shadows of the Damned je, kao što smo nedavno pisali i u najavi ove igre, plod svojevrsnog braka između nekoliko vrlo bitnih ljudi japanske industrije videoigara: 'Igru razvija Grasshopper Manufacture kojemu na čelu sjedi Goichi Suda, poznatiji i kao 'Suda 51' (Zašto? Vikipedija iz jor frend!). Čovjek je jedan od najcjenjenijih i najkreativnijih japanskih autora današnjice najpoznatiji po No More Heroes serijalu. Idejni sukreator igre je i legendarni Snjinji Mikami, idejni tvorac Resident Evila, Vanquisha, a sudjelovao je i na razvoju Devil May Cry franšize koju smo spomenuli u uvodniku. Poznatom dvojcu pridružio se i Akira Yamaoka, čovjek zaslužan za kreaciju zvuka za Silent Hill serijal. Yamaoka je nakon dovršetka rada na Silent Hill: Shattered Memories napustio Konami i prudružio se Grasshopperu.'

Kao što vidite, okupljena je zaista vrsna ekipa, za soundtrack su angažirani The Damned, pioniri UK punka i sve je upućivalo na to da ćemo dobiti savršenu igru kojoj će se malo toga moći zamjeriti. Istina je zapravo negdje između, dobili smo jako dobru igru koja ipak ima brojne probleme koji nisu  sasvim benigni.

Radnja Shadows of the Damned događa se u samom paklu gdje se protagonist Garcia Hotspur našao nakon samoubojstva njegove voljene Paule. Problem je u tome što je Paulinu dušu preuzeo Fleming, glavna faca u Paklu, a to užasno ljuti našega Garciu.

Na prvi pogled naš protagonist Garcia Hotspur i nije neki prijateljski nastrojeni veseljak, radi se naime o rokeru tetovažama išaranog torza i obučenog u kožu od glave do pete. No, kako će radnja odmicati, Hotspur će vam postajati sve miliji i priuštit će vam mnogo veselja uz humor na tragu genijalnih srpskih komedija. Naime, kroz igru ćete čuti toliko neotesanih psovki i neukusnih referenci na muško spolovilo da vam  unatoč tomu neće dosaditi sve do kraja igre. Naime, čak se i pištolj protagonista zove 'Boner' ilitiga po naški 'muško-spolovilo-u-erekciji', a zaje*ancija ide u toliku krajnost da će vam i Fleming, nakon što ga pokušate usmrtiti sačmom, reći: 'Streljivo ti nema dovoljno... penetracije.'

U neotesanim komentarima neće zaostajati ni Johnson, Hotspurov pomoćnik – lubanja. Sve to, uz kompletnu atmosferu začinjenu već spomenutim soundtrackom i obiljem krvi filmofile će zasigurno podsjetiti na uvrnuti opus Roberta Rodrigueza.

Istom inspiracijom zasigurno su se vodili i ljudi zaduženi za vizualni aspekt igre koji je, unatoč monotonim nijansama tamno-plave i zagasito crvene boje, iznimno interesantan i jedan od najneobičnijih koje smo ikada vidjeli. Grafika kao takva ne predstavlja nikakav poseban spektakl, no vizualni stil, sve od dizajna levela do dizajna neprijatelja, definitivno će vas zaintrigirati na prvu. Jednostavno je vidljivo da su igru radili Japanci.

Najvažniji aspekt igre, gameplay, nažalost nije na razini ostalih aspekata Shadows of the Damned. Igra je klasičan TPS u kojemu je kamera pozicionirana liku iza leđa, a za borbu koristite tri vrste oružja: pištolj, automatsku pušku i sačmaricu. Iako možda djeluje malo, stvar raznolikosti dobro je riješena mogućnošću modificiranja svakog oružja koje će konstantno postajati sve razornije, zbog čega borba kao takva nikada ne postaje premonotona.

No borbu muče neki drugi problemi, a oni se pojavljuju i obliku pomalo tromoga kretanja i nišanjenja, ali i često katastrofalne i potpuno neupotrebljive kamere. Dovoljno je reći da će za većinu vaših problema na easy ili normal težini biti kriva upravo kamera u kombinaciji s tromošću protagonista.

Najgore će biti u borbama s bossovima dok ćete se u isto vrijeme boriti i s njima i s običnim prašinarima. Bossovi kao takvi vizualno su impresivni, no borba protiv njih često dosadna i pogubna za živce jer ćete ih rješavati po principu strijeljanja u crvena polja kojih nam je puna kapa bila još u Vanquishu.

Gameplay je 'razbijen' povremenim sekvencama u kojima na levelu u zadanom roku morate ustrijeliti jarčevu glavu kako bi uključili svjetlo i time se riješili mraka pogubnog za health, no to nije di približno dovoljno da ispere gorak okus povremeno katastrofalne borbe.

Da zaključimo, Shadows of the Damned u isto vrijeme je fantastična i ispodprosječna igra. Ono fantastično opisali smo u prvom dijelu recenzije i u tim aspektima SOTD je zaista jedinstvena igra. I upravo nam je zbog toga užasno žao što su sam gameplay, a posebno kamera izvedeni pomalo traljavo. A to je za jedan TPS vrlo loše. Što se ocjene tiče, bilo bi nepravedno Shadowsu dati trojku, ali ne zaslužuje ni četvorku.

OCJENA: -4