Tvrđava izgrađena sredinom 16. stoljeća vrhunski je primjer mletačke vojne arhitekture ne samo u Dalmaciji, nego na cijelom području na kojem je nekad moćna Serenissima vladala. U Hrvatskoj tvrđava ima status kulturnog dobra nulte kategorije, ali je zbog desetljeća nebriga u dosta zapuštenom stanju.

Utvrda Sv. Nikola bila je najvažniji segment fortifikacijskog sustava Šibenika, izgrađena je u moru, na hridi Ljuljevac na mjestu nekadašnjeg benediktinskog samostana. Razlog izgradnji utvrde bio je pad grada Skradina pod navalom Turaka 1522. godine. Osvajanje Skradina omogućilo je Turcima povoljan položaj za ostvarivanje pomorske veze s unutrašnjošću već osvojena teritorija, što im je bilo posebno važno radi trgovine i izvoza sirovina. U slučaju ostvarivanja njihova plana, grad i luka Šibenik bili bi ugroženi, što bi bitno ugrozilo mletački interes. Šibenik je bio smatran za jedan od strateški najvažnijih gradova na obali Jadrana. Kako je jedini ulazak u grad bio upravo kroz uski kanal Sv. Ante, mjesto nove utvrde nametnulo samo po sebi. Da bi se obranio od turske najezde, grad je dodatno zatražio pomoć Mletačke Republike koja je pristala, imajući na umu važnost grada i smatrajući da onaj tko drži Šibenik, drži i veći dio tog dijela Jadrana.

Prije nekoliko godina šibenska je tvrđava Sv. Nikole ušla na zajedničku listu tvrđava koje će biti pod zaštitom UNESCO-a, a prije tjedan dana završena je prva faza obnove. U posljednjih nekoliko desetljeća na utvrdi su tek povremeno obavljani kozmetički zahvati održavanja postojećeg stanja u cilju zaustavljanja erozije i propadanja monumentalnih zidina. Krajem prošle godine počelo se s ozbiljnim zahvatima sanacije i restauracije.

Prije radova na lokaciji izrađeni su potrebni dokumenti i elaborati u sklopu pripremnih aktivnosti. Osim arhitektonskog snimanja, izrade 3D vizualizacije i skeniranja južnog zida, zadarski arhitekt Nikola Bašić izradio je Programske smjernice obnove, scenarij budućeg korištenja i mogućih novih funkcija utvrde. Te smjernice su, prema Bašićevim riječima, bile savjetodavnog karaktera. To se logično naslanja na Bašićev prethodni, iznimno uspješan projekt gradnje šetnice u kanalu Sv. Ante.

'U programskim smjernicama utvrdio sam neke neobavezujuće, ali bitne činjenice. Utvrda će se vratiti u svoje izvorne okvire i ne predviđa se nekakva nova funkcija. Cilj je prezentacija izvornog stanja spomenika kulture koji može biti dopunjen dodatnim sadržajem, primjerice, izložbama, koncertima i kulturnim zbivanjima. Obnova utvrde Sv. Nikole bit će krešendo i točka na i u cijelom projektu revitalizacije kanala Sv. Ante', rekao nam je Bašić. Otkrio nam je i da se planira revitalizacija i druge, zapadne obale kanala.

Za razliku od gradskih utvrda Sv. Mihovila i Barone, nositelj obnove utvrde Sv. Nikole je Šibensko-kninska županija zbog njezine lokacije na pomorskom dobru. Izgradnjom Bašićeve šetnice tvrđava Sv. Nikole je postala znatno dostupnija građanima i turistima.

U prvoj fazi, sredstva u iznosu od 1,18 milijuna je osigurala Županija. U 2016. godinu u obnovu će se utrošiti približno sličan iznos novca. Nakon toga, u planu je povlačenje značajnijih sredstava iz pripadajućih europskih fondova. Za europski (financijski) aspekt priče važna je činjenica zajednička kandidatura osam mletačkih utvrda iz Hrvatske, Italije i Crne Gore za UNESCO-vu zaštitu.

Obnova šibenske tvrđave Sv. Nikole će biti iznimno zahtjevna jer je izgrađena u moru. Utjecaj vlage, topline i soli je razarajući, tim više što je izgrađena uglavnom od opeke, a manje od kamena. Graditelj Gian Girolamo Sanmicheli je bio vrlo vješt u upotrebi opeke, tradicionalnog talijanskog građevnog materijala. Daleko od kontrole središnje vlasti u Veneciji, imao je punu kreativnu slobodu i izgradio je niz smjelih podzemnih kupola, svodova i prostorija.

Zanimljivo je da utvrda nikada nije ispunila svoju funkciju jer nikada nije borbeno ni obrambeno bila aktivna. Izvori prenose svojevrsnu anegdotu prvog i jedinog pokušaja obrane kada se htjelo pucati na brodove Španjolske armade u blizini Zlarina. Navodno je ispaljena kugla pala svega nekoliko metara od tvrđave jer se drveno postolje topova zbog velike vlage jednostavno raspalo. No, gledana s mora djelovala je toliko moćno da joj se nitko nije usudio niti približiti. Utvrda je do kraja Prvog svjetskog rata bila u vojnoj funkciji, ali nije se značajnija promijenio oblik, organizacija prostora i gabariti. Zato je možemo svrstati u red ponajbolje očuvanih utvrda u Europi. Bilo bi važno i dobro da se što prije nakon druge faze obnovi utvrda pripremi za početak prezentacije.

Do toga je dug put i potrebno je realizirati kopneni prilaz preko mosta. Dinamika obnove će biti usklađena s inicijativom upisa na UNESCO-vu listu. U šibenskom Konzervatorskom zavodu doznajemo da bi vrlo stroga procedura za upis na listu mogla biti gotova do kraja ove godine. Ta procedura isključuje bilo kakvu intervenciju u izvorni izgled utvrde, moguće su tek minimalne intervencije u cilju njenog budućeg korištenja kao kulturnog dobra.

Prilaz utvrdi i mediteranski idilični krajolik i eksterijer zapravo vas ne pripreme na dramatični interijer podzemnih prostora s rešetkama, otvorima za topove i smjelim svodnim konstrukcijama genijalnog graditelja Gian Girolama Sanmichelija. U 19. stoljeću, za vrijeme austro-ugarske uprave dio utvrde je zaista i bio tamnica. To je fantastična scenografija za predstave, filmove ili koncerte i bilo kakve intervencije u izvorni izgled su suvišne.

Save