Gudrun Harrer (rođena 1959. u austrijskom Schwanenstadtu) jedna je od najvećih stručnjakinja za Bliski istok na njemačkom govornom području. Ova dugogodišnja novinarka i urednica u austrijskom dnevnom listu Der Standardu već desetljećima izvještava o Bliskom istoku, za što je dobila i nekoliko novinarskih nagrada.

Diplomirala je arabistiku, a doktorirala u Beču na politologiji s temom iračkog atomskog programa. Danas na Bečkom sveučilištu, uz svoj novinarski rad, predaje i suvremenu arapsku povijest te politiku Bliskog istoka na tamošnjoj Diplomatskoj akademiji. Godine 2006. imala je i izlet u diplomatske vode, kada ju je austrijska vlada poslala za posebnu izaslanicu u Bagdad.

U intervjuu za tportal.hr Gudrun Harrer govori o aktualnoj situaciji u Siriji, o kojoj je napisala niz komentara i analiza.

Susreli ste se više puta kao novinarka s Bašarom Al-Asadom i intervjuirali ga. Kako ga procjenjujete kao osobu? Mene donekle podsjeća na nesposobnu verzija Michaela Corleonea, koji također nije trebao naslijediti svog oca. Također, njegovim dolaskom na vlast počelo se govoriti o demokratizaciji Sirije, što se s time onda dogodilo?

Nakon što je Bašar Al-Asad naslijedio oca, što je već samo po sebi apsurd, mnogi su se nadali kako će se stvari u Siriji početi mijenjati. Bio je mlad, moderan i nije imao straha od kontakata sa Zapadom, između ostalog živio je i studirao u Londonu. Ondje je upoznao i svoju suprugu. Ali otvaranje Sirije koje je započelo 2000. godine ubrzo je zaustavljeno. Išlo se zapravo po kineskom modelu – otvaranje gospodarstva, ali ne i politike. Ne treba ni zaboraviti da je nakon američke invazije na Irak 2003. nastalo doba kada se Al-Asadov režim počeo jako brinuti oko ostanka na poziciji moći. Tako je opet došlo do sužavanja sloboda u Siriji, ali i Al-Asadova ponovno zatvaranja.

Kako biste opisali Siriju iz 2010., dakle godinu dana prije početka pobune, a onda i građanskog rata?

Bila je to u svakom slučaju država razočaranih političkih nada koje su išle u pravcu demokracije, ali nije to bila zemlja u kojoj je kuhalo ispod površine. Gospodarsko otvaranje loše je utjecalo na stečene pozicije stare klijentele režima koji je zbog toga izgubio na podršci. Poljoprivreda je upala u teška vremena zbog dugotrajne suše što je također pojačalo socijalni pritisak.

Kada se govori o sirijskoj demokratskoj opoziciji, o čemu se tu zapravo govori? Postoje li konkretne osobe i političke strukture koji bi nakon Al-Asada mogle uopće preuzeti upravljanje zemljom?

Postoji nekakva demokratska opozicija, ali ona je tijekom ustanka, koji se razvio u predstavnički rat raznih frakcija i doveo do vjerskog radikaliziranja, značajno oslabljena. Ne postoje jake osobe demokratske opozicije koje bi mogle preuzeti vlast, ali demokracija i nije sustav koji tako funkcionira. Definitivno treba ozbiljno u obzir uzeti opciju da će zemlja, nakon što Al-Asad ode, tek onda potonuti u konflikt između novih struktura moći koje žele preuzeti vlast.

Je li Sirija još uopće suverena država?

Ne, trenutačno ona ne postoji kao suverena država. Jednostavno rečeno, sirijska država nema monopol sile ni kontrolu nad svojim teritorijem i tako dalje.

Kako komentirate rusku intervenciju? Je li Vladimir Putin sprema odreći se Bašara Al-Asada ako to bude neizbježno? Koji je uopće Putinov plan?

Putin se sigurno neće odmah odreći Al-Asada, ali i Rusima je u međuvremenu jasno da je on tek nekakvo tranzicijsko rješenje i da Siriji, prije svega, treba nov politički sustav. Bašar Al-Asad nema nikakve šanse nekim čudom izaći kao pobjednik iz ove situacije, u najboljem slučaju može biti preživjeli.

U vašem nastupu u emisiji 'Presseklub' na ARD-u istaknuli ste da većina ljudi koji danas bježe iz Sirije zapravo bježi od vladinog avionskog bombardiranja gradova i sela. Ima li Al-Asad barem nekakvu podršku u narodu?

Postoje određeni sektori društva u kojima može računati na podršku, najvećim dijelom zbog toga što neki osjećaju kako je to jedini način za prežive. Ako propadne Al-Asad, propali su i oni. No i među takvim snagama podrška režimu slabi što se najbolje vidi na primjeru alavita kojima pripada i Al-Asad. Još uvijek se mnogi plaše više onoga što će doći nakon aktualnog predsjednika nego što ga mrze.

Možete li objasniti tko se u Siriji bori protiv koga? I tko se bori protiv Islamske države?

Postoji više razina u tom konfliktu. Prvi su, vrlo isposvađani, originalni ustanici koji se bore protiv Al-Asada i on protiv njih. Tu je i predstavnički rat regionalnih sila Irana, u čijem interesu ratuje Hezbolah, i Saudijske Arabije, s time da taj konflikt ima snažnu konfesionalnu notu, jer tako na vlast pucaju sunitski islamisti. Onda je tu Islamska država koja se bori protiv svih, ali treba naglasiti da je najkrvaviji sukob u tom kontekstu onaj između Islamske države i druge džihadističke skupine, fronta Al Nusra što je zapravo bivša Al Kaida. Na geopolitičkoj razni snage pak odmjeravaju SAD i Rusija. Mogla bih nastaviti listu svih tih razina sirijskog rata. Ono što vjerujem jest to da se sve strane zajedno plaše Islamske države, jer im je jasno da su na njihovoj listi za odstrel. Zračni udari koalicije koju predvodi SAD dosad su bili vrlo ograničeno uspješni, sada je pitanje može li tu nešto više učiniti Rusija. Vidjet ćemo.

Što Europska unija može učiniti u vezi situacije u Siriji? Možda posredovati između SAD-a i Rusije...

Ne, EU ima vrlo ograničen utjecaj na rusko-američke odnose; ona je u uostalom ukrajinskoj krizi jedan od pogođenih aktera. Posredovanje je također potrebno između Irana i Saudijske Arabije, tu bi Europska unija mogla možda više postići.

Dobro poznajete sirijsko društvo. Mislite li da se izbjeglice iz Sirije mogu uspješno integrirati u Europi?

Da. To možda neće uspjeti baš sa svima, ali hoće s većinom. To su ljudi iz mediteranskog prostora.

Mnogi su očekivali da će zima zaustaviti izbjeglički val prema Europi. Je li to realno?

I ja sam mislila da će dolazak zime barem usporiti rijeku izbjeglica, ali zasad se to ne događa. Mislim da će se ipak malo manji broj ljudi usuditi ići morskim putem, a što se hodanja preko pola Europe tiče tijekom zime, to je tortura. Za izbjeglice koji su slabiji to predstavlja ozbiljnu ugrozu života. Već sada nam sve više dolaze ljudi koji su se na tom putu teško razboljeli.