- Bagdad?
- Bagdad boom!
- Kirkuk?
- Kirkuk boom!
- Mosul?
- Boom!
- Erbil?
- Erbil good!

S jednom i pol riječi engleskog taksist nam je, uz frenetično gestikuliranje, efikasno objasnio čitavu sigurnosnu geografiju Iraka. Irački Kurdistan najsigurniji je dio zemlje i upravo je potraga za sigurnošću u logor Kawrgosk, tridesetak kilometara od Erbila – glavnog grada regije – dovela trinaestak tisuća sirijskih izbjeglica, uglavnom Kurda. Ovdje su na sigurnom, ali njihova budućnost je opora i gadna neizvjesnost: muče ih siromaštvo i korumpirani službenici, već ih grizu glad i strah pred zimom u šatorima. Domove su napustili pred granatama i mecima raznih snaga: Asadova režima, islamista, Slobodne sirijske vojske.

- Došli smo prije dva mjeseca. Dobivamo od vlade pomoć u hrani, devet nas je u šatoru. Moj muž je hendipekiran... U Damasku najveća opasnost prijeti od strane pobunjenika, Slobodne sirijske vojske i Džabat-al-Nusre, koja je još gora. Vladina vojska nije opasna... Prije rata smo imali pristojan život, cijene su bile niske, lijekove smo dobijali vrlo povoljno, kaže nam Lejla Ramadan iz damaške četvrti al-Mleiha. Jedna od mnogih na kojoj se slamaju geopolitičke makinacije imperijalnih sila: nakon što su Sjedinjene Države na puste načine nastojale srušiti rusko-iranskog saveznika Bašara al-Asada, uključujući milijunsku pomoć pobunjenicima i ne mareći što njihovi saveznici naoružavaju šerijatske falange – u čemu je spremno sudjelovala i Hrvatska - bivši direktor CIA-e Michael Hayden, piše Zlatko Dizdarević u Novom listu, nedavno je ustvrdio da bi Asadov ostanak na vlasti 'koliko god loše zvučalo', vjerojatno bilo 'najbolje rješenje za Siriju'. Apsurdno? Da ne spominjemo izvještaj Pulitzerom nagrađenog Seymoura Hersha, po kojem je CIA znala da al-Nusra ima pristup sarinu i da je upravo ta skupina – a ne režim – trebala biti osumnjičena za masakr koji je skoro doveo do vojne intervencije slobodnog svijeta.

Sedmero djece, ona i muž u jednom šatoru: Emina Khale iz Qamishlija – najvećeg kurdskog grada u Siriji - s kojom smo također pričali kad smo početkom studenog posjetili Kawrgosk - kaže da ne dobiva nikakvu pomoć.

- Vjerujem da vlada Iračkog Kurdistana i predsjednik Barzani šalju hranu, ali u logoru ima korupcije i zato smo gladni...

Na pitanje kakva je situacija u Qamishliju, odgovara da 'svi Kurdi podržavaju YPG (Yekîneyên Parastina Gel – 'Postrojbe narodne zaštite' sirijskih Kurda bliske turskom PKK-u). Bez YPG-a odavno bi svi bili žrtve al-Nusre'. Njene riječi potvrđuje sugrađanin, suradnik norveške humanitarne organizacije NRC: 'Da, ima gladi... Tko je imao novca, potrošio ga je. Vlast je na početku pomogla, ali ni oni ni UN nisu dovoljno napravili...' Ime nije htio reći.

Djeca puštaju zmajeve u kurdskim nacionalnim bojama, kopaju se odvodni kanali ne bi li se zaštitili od kiše, momci igraju odbojku, vlada je dovela priključke za struju. Na jednom šatoru piše 'frizerski salon za žene', na drugom 'tečajevi engleskog i soranija' (jezik iračkih Kurda prilično se razlikuje od kurmanjija, kojim govore Kurdi u Turskoj i Siriji). Vijore zastave s bojama PYD-a te likovima Masuda i Mustafe Barzanija (sadašnjeg predsjednika Iračkog Kurdistana i njegova oca, gotovo mitskog vođe kurdskog otpora u Iraku). Traže se radne dozvole kako bi izbjeglice mogle naći posao u gradovima, birokracija ih obrađuje dvadesetak dnevno. Redovi pred spremnicima s vodom i nekoliko novoinstaliranih slavina. Ukratko: normalizacija nenormalnog. Uključujući školu i sitne profitere. Gotovo dvije tisuće djece i svega trideset učitelja, svi odreda izbjeglice. Osim direktora, koji je iz Iraka i jedini prima plaću. Zašto ne i drugi, navodno ne zna. Inače je sve sjajno... Učitelji se smješkaju, ispred direktora su šutljivi. No čim smo se udaljili, Salam Husein, učiteljica arapskog u drugom razredu, priča drugu priču.

'Imamo po osamdeset učenika u razredu. Škola nije priznata i učenici ne mogu nigdje s ovim svjedodžbama... Već smo se prije više mjeseci prijavili za radna mjesta, ali nitko ne dobiva novac', kaže. Zašto nitko osim direktora ne dobiva plaću?

'Pa, on je taj koji sastavlja te liste! Ovdje je korupcija sveprisutna, to je neljudski', kaže Fuad Zindani, naš sjajni, dragi prevoditelj... 'Ne zaboravite: prije svih organizacija i svih vlada, izbjeglicama su prvi pomogli lokalni ljudi.'

Na odlasku iščekujemo stroge kontrole kurdskih vojnika – pešmergi ('oni koji se suočavaju sa smrću'). U to se vrijeme širila glasina da se na teritorij Sjevernog Iraka (odnosno južnog Kurdistana) infiltriralo 500 islamističkih terorista. Iako su Kurdi golemom većinom muslimani – svega nekoliko plemena su Jazidi, koji štuju Meleka Tausa (za abrahamske religije – Sotonu) – u bliskoistočnoj jednadžbi islamisti njih smatraju hereticima vrijednim istrijebljenja. Svakih desetak kilometara na cesti je checkpoint, prije kojeg su brojni 'policajci' da se vozila ne bi mogla zaletjeti kroz barikade.

Južni Kurdi su unutar Iraka gotovo nezavisni: imaju svoju vojsku (zapravo, dvije: svaka od dvije naveće partije – KDP i PUK – ima svoje trupe), sklapaju ugovore s Turskom o eksploataciji nafte bez odobrenja Bagdada. Status su izborili gotovo neprekidnim pobunama kroz čitavo prošlo stoljeće. Barzanijevi su se uz sovjetsku pomoć borili protiv Irana, američku protiv Sadama. Supersile su ih obično na kraju ostavljale na cjedilu – i ovdje je bilo na tisuće spaljenih kurdskih sela, miljuni prognanih, broj mrtvih se ne mjeri u desetinama, kao u Turskoj, nego stotinama tisuća, a vrhunac je bio 1988. kada je Sadam bojnim otrovima pobio desetke tisuće svojih kurdskih građana. Zapad je na to odlučno – napravio ništa. Sadam je tada ipak bio naš dečko, a i trljale su se ruke nad unosnim poslovima s Bagdadom. Irački Kurdi danas su ipak saveznici Amerike – i bliski s Turskom; geopolitika je kurva. Represija kojoj su Kurdi posvuda izloženi, kao i sklonost neprestanim pobunama, ima paralelu u stalnim međusobnim ideološkim i političkim podjelama: Barzani je upravo u doba našeg posjeta blokirao granicu prema Siriji ne bi li oslabio PYD.

- Bliskoistočne vlade uvijek su nastojale posvađati Kurde i koristiti ih za vlastite interese. Drugi uzrok sukoba je što su Kurdi uvijek imali više partija i vođa, Öcalana, Barzanija, Talabanija, i često se radilo o njihovim osobnim sukobima. Treće – ovdje su svi naoružani. Ali sada već dvadeset godina nije bilo unutarkurdskog rata. Irački Kurdistan ne bi smio njegovati odnose s Turskom na štetu tamošnjih Kurda, a turski Kurdi ne bi smjeli surađivati s Iranom i Sirijom protiv Kurda u Iraku... Ne zaboravimo da sve te zemlje koje pomažu kurdskoj frakciji u drugoj zemlji ne priznaju Kurde unutar vlastite zemlje – kaže nam Mahmud Othman, kurdski član iračkog parlamenta i jedna od najvažnijih političkih figura među iračkim Kurdima posljednjih četrdesetak godina: osobno je 1970. potpisao sporazum između Kurda i vlade u Bagdadu, devedesetih je ispregovarao kraj kurdskog građanskog rata u Iraku...

Stotinjak kilometara od Erbila postoje i druge kurdske izbjeglice: u logoru Mahmur već dvadeset godina žive Kurdi izbjegli devedesetih s jugoistoka Turske, pred turskom vojskom. Njihove priče su gotovo teže, mučnije.

- Mjesecima smo lutali pustinjom nakon progonstva iz Turske. Djeca su nam umirala od hladnoće i gladi, turski avioni bombardirali su nas i u Iraku, prijetile su nam Barzanijeve postrojbe... Kada smo došli u Mahmur, ovdje nije bilo ničeg osim kamenja, priča Amina Serhat iz pokrajine Şırnak. U njenoj familiji, kaže, u borbi s turskom vojskom poginulo je, kao članovi PKK, troje šehida – dva sina i jedna kćer. Njena kolegica Gül Koç dodaje: 'Samo u prvih mjesec dana ovdje je, uslijed neljudskih uvjeta i otrovnih zmija, umrlo trideset i petero mladih. Komadić kruha dijelili smo na četvero-petero djece...'

Generacije su tu već odrasle u atmosferi neprekidne kolektivne traume, govora o ratu i žrtvovanju. Zastrašujuće je slušati malu djecu kako u povorci viču 'Rat! Rat! Rat do pobjede!' Reakcija društva zatočenog u užasu: jezivo je ući u prostoriju s fotografijama ubijenih boraca PKK, uglavnom mladića i cura, od kojih su najstariji uglavnom u kasnim dvadesetima. Na ulazu u prostoriju skidaju se cipele, kao na ulasku u džamiju, a počasno mjesto, kao na oltaru u nekom hramu, pripada slici Öcalana... Apsurdno je znati da u Turskoj postoji isto takva soba sa slikama turskih vojnika, koju održavaju njihove majke. Neljudski: kurdski političar Abdullah Demirbaş, s kojim smo se u Turskoj sreli, osuđen je na dvije i pol godine zatvora zbog izjave da je 'boja suza majke ubijenog gerilca i ubijenog vojnika – jednaka'.

Za kraj, još jedan komadić iračkog repertoara strave i užasa iz doba Sadamova režima.

'Bio sam mlad, politički aktivan komunist. Nakon hapšenja odveli su me u jednu šumu, na pola puta između Abu Ghraiba i Bagdada. Tamo se u podrumu jedne kuće nalazio tajni sud. Suđenja su trajala po samo par minuta, bez odvjetnika. Možete li to zamisliti? Sudac Awad al-Bandar izricao je desetke smrtnih presuda dnevno. Ako bi dobio doživotnu zatvorsku kaznu, bio si presretan. Strašnih scena je bilo. U sobu ulaze dva brata, izlazi samo jedan, u suzama. Stražari ga počinju premlaćivati zbog toga što plače. Možete li to zamisliti?' priča naš prevoditelj Fuad Zindani, član predsjedništva Federacije političkih zatvorenika. On je bio sretnik: osuđen je na dvadeset godina zatvora, a 1988. je povodom kraja iračko-iranskog rata pomilovan. Nakon svrgavanja režima, njegov sudac je 2003. uhapšen zajedno sa Sadamovim bratom, šefom strahotne tajne službe Muhabarat Barzanom Ibrahimom al-Hasanom al-Tikritom. Obojica su obješeni, dok su, znamo, šefovi kuhinje u Abu Ghraibu, s bogatim repertoarom mučenja, postali Amerikanci.