Arapske revolucije nisu samo pokazatelj jasno artikulirane volje naroda da zbaci autoritarne režime, već i neuspjeha vanjske politike Europe koja, ni nakon završetka revolucija u Tunisu i Egiptu, i dalje ne uspijeva sročiti vlastiti stav te odrediti okvir buduće suradnje.

Jedan od jasnih pokazatelja europske nedoraslosti situaciji jest Unija za Mediteran, osnovana 2008. u Parizu s plemenitim ciljem prepoznavanja zajedničkih strateških ciljeva i razvijanja međudržavne suradnje. No njezina se dekorativnost posve razotkrila s prvim nemirima na sjeveru Afrike.

Jasna činjenica da je jedan od glasnijih aktera Unije, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, nastojeći prije svega deklarativno pozicionirati Francusku kao spiritus movens novog 'esprit méditerranéen' i zadobiti time koji bitan vanjskopolitički poen, vlastitim je akcijama posve deklasirao međunarodnu inicijativu, kojoj je bio na čelu. Osnivanje zasebnog ministarstva za nacionalni identitet, progoni Roma, donošenja zabrana o nošenju burki te najnovija situacija oko učvršćivanja granice s Italijom, odluke ne govore samo o oportunom vođi koji lako mijenja prioritete i upada u sverastuće paradokse između unutarnje i vanjske politike, već i o potpunom odsustvu dugoročnih i smislenih ciljeva.

Stara Europa stigmatizira islam

Stigmatizacija islama i dalje se postavlja kao središnji problem u regionalnom okviru. Osim na unutarnjem planu, ona se da jasno pratiti i kroz opstinantno nepovjerenje u sposobnost arapskih naroda da sami odaberu prosperitetnu budućnost te drugi i drukčiji model. Dugotrajno podržavanje arapskih autokrata, Alija i Mubaraka, ne može opravdati ionako labavu tezu da se radilo o nužnom političkom kompromisu te da su se time zauzdavale terorističke tendencije.

Dok bi se upravo bi ta pozicija, koju su tako ilustrativno i temeljito provodile europske sile, standardno mogla nazvati ostatkom postkolonijalizma, nagnala je više od jednog komentatora da je proglasi shizofrenom i nepovratno zagubljenom između proklamiranih ciljeva i bezbrojnih propuštenih prilika da se prepozna narav nadolazećih pokreta. No anakronizmi vanjske politike, kao što su 'stare demokracije' ili 'stara Europa', itekako žilavi u službenim diskursima, govore o premalim i preslabim pomacima da se muslimana izvede iz zaključane pozicije Drugog.

Post postkolonijalizam

Prema Frédéricu Charillonu, profesoru političkih nauka koji je u tematu u Le Mondeu posvećenom odnosima na Mediteranu iscrtao mogućnost izlaska iz aktualne pat pozicije, došlo je vrijeme za post-postkolonijalizam.

Iako je termin poprilično nespretan, njime se nastoji upozoriti na veoma opipljivu opasnost od stvaranja nove Maginotove linije, od Gibraltara do Dardanela, potencijalni novi Berlinski zid.

Budući da je postkolonijalni trenutak upravo završio s revolucijama (ali očito ne i u europskoj vanjskoj politici) valja pronaći nove, bitno drukčije moduse komuniciranja. Tako bi se međudržavni dijalog trebao barem donekle izmjestiti iz strogo državničkog okvira na širi društveni plan. Taj je pomak itekako opravdan upravo kroz činjenicu da su odnosi Europe i sjeverne Afrike prije svega društveni odnosi, u kojima jedan dio obitelji stanuje na jednom, a drugi na susjednom kontinentu.

Treća i najplodonosnija faza bila bi prepoznavanje zajedničkih interesa, geopolitičkih, ekonomskih i kulturnih koja bi označila izlazak iz aktualne neravnopravne pozicije. Suvišno je možda i napominjati da je dotična Unija za Mediteran nominalna i zacrtala dotične ciljeve, ne umjevši ih pretočiti u konkretne alate.

U svom najvećem vanjskopolitičkom izazovu 21. stoljeća, Europa se i dalje uporno pokazuje kao nedorasla zadatku.