Sloboda kao grešno zadovoljstvo? Pa nije li to naše prirodno pravo, zajamčeno ustavom, zakonima i čime sve ne? Hm, a kad ste vi zadnji put bili slobodni? Ono, stvarno slobodni, neukalupljeni, nezainteresirani za sud okoline, bezbrižni u svome iskonskom, nepatvorenom jastvu? Hm
Što nam više naturaju tu slobodu kroz političke govore, blještave reklame, filmove, pjesme, to nam ona sve više izmiče iz ruku. Prate nas putem kartica, mobitela, interneta, satelita; ti nečujni i nevidljivi Oni znaju o nama više no što ćemo mi sami ikad znati. Hajde, usudite se biti slobodni, makar samo na jedan dan, i ustanovit ćete da cijela naša civilizacija postoji samo zato da nas kontrolira, ograniči, sputa, nekad tobože bezazlenim olajavanjem, gdjegdje policijskim postupanjem, medicinskim promatranjem, tu i tamo metkom u čelo pa se ti moj misli. Zato joj se prilagođavamo, pazimo što govorimo, kako se krećemo, što odijevamo, dopuštamo civilizaciji da nas ukroti, svjesno potpisujemo taj prokleti Rousseauov društveni ugovor i odričemo se svog, tako dragocjenog i jedinstvenog jastva. U očima promatrača, naša vlastita sloboda opasno je grešno zadovoljstvo kojemu valja stati na kraj, milom ili silom.
Serge Gainsbourg usudio se biti neukrotivo slobodan. Ovu ikoničku figuru francuske šansone naprosto nije bilo briga. Pjevao je o seksu za jednu noć onomad kad su djecu još donosile rode ('La Javanaise')...
...napisao je odu gutačicama sperme ('L'eau à la bouche'), u televizijskom talk showu razdjevičio je nakaradno nevin imidž mlade Whitney Houston ('Ti si tako genijalna, baš bih te volio jebati'), skandalizirao je cijeli svijet uglazbljenim snošajem sa svojom zakonitom ('Je t'aime... Moi non plus'), da bi na koncu dirnuo u najveći od svih tabua. Da se 'Lemon Incest' ne zove 'Lemon Incest', bio bi to prekrasan nježni duet oca Sergea i kćeri Charlotte; on se oduševljava i nadahnjuje njezinom razigranom djetinjom naivnošću, ona ga voli više od svega na svijetu i idealizira ga baš onako kako djevojčice diljem svijeta idealiziraju svoje očeve, ali genijalnom Gainsbourgu ništa nije bilo milije od beljenja buržoaziji u facu pa je pjesmu nazvao kako ju je nazvao, tek tako, jer zašto ne.
Sa samo dvije riječi, sve u ovoj veličanstvenoj pjesmici dobiva sasvim drukčiji smisao. Charlottein drhtavi, visoko impostirani glasić najednom zvuči neprimjereno seksualizirano, dvosmislena riječ 'baiser' najednom više ne znači 'ljubiti' nego znate već što, Sergeov goli torzo u spotu najednom ima skrivene namjere, perje koje leti iz jastuka najednom više ne sugerira nedužnu igricu oca i kćeri – dakako, ako sve to želite čuti i vidjeti na taj način. Problem je u tebi, sugerira genijalni Gainsbourg, tvoje oči su te koje vide grijeh, tvoje su uši te koje čuju blud. Serge i Charlotte su svojom nesputanom slobodom pokazali koliko je čitav svijet podjarmljen. Odrasla Charlotte Gainsbourg prava je kćer svoga oca pa danas svoju slobodu slavi demaskulinizacijom Willema Defoea u Von Trierovu 'Antikristu', ali to je skroz druga priča.
Sinéad O'Connor svojim je božanskim glasom slavila slobodu zato što je morala, ne zato što je htjela. Prva ćelava pjevačica, ne računamo li onu Ionescovu, prošla je kroz pakao odrastanja pod patronatom irske katoličke crkve, što je obilježilo i njezinu karijeru i njezin život.
Bageri kojima su 'redneci' na američkom Srednjem zapadu uništavali tisuće njezinih ploča nakon što se usudila potrgati Papinu sliku, pozvavši ga vriskom 'Borite se protiv pravog neprijatelja!' na odgovornost za užase crkvene pedofilije na Zelenom otoku, bili su prava slika proklamirane amerikanske slobode: slobodan si da budeš poput nas, u suprotnome smo mi ti koji smo slobodni sravniti te sa zemljom. Petnaestak godina poslije, i Sveti Otac Papa i cjelokupni irski državni vrh javnim su isprikama pokazali tko je tu bio u pravu. Sloboda je život, i na koncu ona uvijek pronađe put. Ljudi su, nažalost, smrtni...