Što mislite, kako su televizijski gledatelji doživjeli nedavno spektakularno privođenje Dubrovčanina osumnjičenog da je zapalio automobil inspektora zaduženog za borbu protiv droge? Čovjek može staviti ruku u vatru da je većini zaigralo srce od radosnog uzbuđenja. A bilo ih je sigurno i koji su uživali, bez obzira što je privođenje bilo izrazito surovo i ponižavajuće. Osumnjičenik je bez doticanja tla doslovce nošen, kao što se nekad nosilo ovnove za probijanje vrata tvrđava i zamaka.

Lako je pogoditi i što je tim gledateljima prolazilo kroz glavu. Neka ga vrag odnese, dabogda trunuo u zatvoru i deset-petnaest godina kad je već možda samo malo kraće trovao našu djecu. Tko ne bi razumio ovaj gnjev? Pa ipak, tvrdim da je ovo privođenje bilo upravo odurno, sadistički okrutno i, što je najgore, duboko licemjerno. Do tog uvjerenja dovelo me obrazloženje prvih ljudi dubrovačke policije da se s osumnjičenikom tako postupilo jer, ako je zapalio policijski auto, spreman je na sve.

A tu smo! Policija se ovako svirepo ponijela samo zato što su ugroženi ona i država kojoj je šiba u ruci, a kada su ugroženi obični građani, čak milijuni građana, gledamo nešto sasvim drugo: beskonačna tapkanja u mjestu, proceduralna izmotavanja i preseravanja, prebacivanje odgovornosti na druge u represivnom aparatu – ukratko jad i bijedu.

I to te onda dovede do kristalno jasnog zaključka zašto je korupcija kod nas uzela takve razmjere da je ima gdje god malo stisneš prstom. I zašto je nju Ivica Pančić svojedobno uprizorio kao hobotnicu roza boje, što je sugeriralo da se radi o velikom kurvarluku. Jer što je drugo nego kurvarluk kada policija, tužilaštva, sudovi ovako brutalno postupaju prema sitnim kriminalcima da ti se diže želudac? A junački šute kada treba obračunati s onim krupnim, čiji slonovski, svima vidljivi tragovi, odreda vode do vrhova vlasti. Ali da će netko odande biti priveden kao ona dubrovačka dilerska fukara, to se ne može zamisliti doslovce ni u ludilu.

Najnovija afera oko zamračivanja velikog dijela para uloženih u gradnju hrvatskih autocesta (afera HAC) samo je potvrdila postojanje tih slonovskih staza otjecanja državnog novca i tome dodala novi važan detalj. Već se dugo govori o sumnjivom eksponencijalnom poskupljenju radova na autocestama, namještenim natječajima, toliko dugo da je na kraju i državno odvjetništvo moralo otvoriti krmeljive i oči i kibicnuti što se tu događa. Ali sve bi to, dajem ruku, ako treba i obje, ostalo na odglumljenoj, alibi-istrazi da se iz Bruxellesa nije oglasila istražna komisija skandinavski ozbiljnog i protestantski strogog imena OLAF i objavila da i ona pročešljava HAC-ove poslove.

E, tek tu su se naši gornjogradski glavonje trznuli i nabrali čela, pokazuju se i prvi znakovi panike, ali i organiziranog povlačenja na zadnje linije obrane. Jadranka Kosor zadužila je Božidara Kalmetu da vidi što se to događa u njegovom resoru, dakle da izvrši istragu nad samim sobom, što je jedna od najbriljantnijih umotvorina hrvatske 'pravne države'. A ovaj je tu dijamantnu ogrlicu produžio tako što je obećao da će eventualne krivce potražiti u upravnom i nadzornom odboru HAC-a. To su ovi dočekali spremno i već našli krivce u medijima i opoziciji, a mašta im je posebno proradila kada su tu ubacili i sindikalnog povjerenika koji je, biva, poznat po izjavama protiv hrvatske vlasti. Da se smrzneš.

I što će sada biti? Ne bih uopće isključio da će OLAF-u doći mig od poslodavaca u Bruxellesu da ne ide baš do kraja jer je donesena politička odluka da se pregovorima izmučenu Hrvatsku napokon pusti u dovratak EU-a. Ali ova komisija tako lafovskog imena, i ako stane na pola puta, ipak će obaviti dovoljno da to ostavi vrlo dalekosežan trag. Uplitanjem istražnih tijela EU-a, Hrvatska prepušta Bruxellesu čak i više suvereniteta nego što ovaj od nje traži. A za to će biti kriv nitko drugi nego naši drčni 'suverenisti' koje ćeš, zanimljiva je to koincidencija, najčešće sresti upravo među korumpiranom elitom.

Zato je duboko u pravu Radimir Čačić kada optužuje sadašnju vlast za 'tiho odumiranje države', one koja se u Dubrovniku iživljava nad jednim sitnim kriminalcem, ali zato štiti spomenutu elitu toliko preko mjere zdravog razuma da kopa grob samoj sebi. Na kraju se može dogoditi, kao u Žaličinom filmu 'Gori vatra', da hrvatska država obavlja samo jednostavnije, NKV poslove, kao što su kontrola cestovnog prometa, čuvanje dućana i trafika, a da sve ozbiljnije od toga preuzmu u svoje ruke lafovi iz Bruxellesa.

Možda bi to, na kraju krajeva, bilo i dobro da i iz svijeta ne vrebaju neke druge, sofisticiranije mutljaže, kao što su monopoli zaštićeni od važnih međunarodnih kancelarija koje guše konkurenciju u malim zemljama. To se Hrvatskoj već i dogodilo kada je, samo jedan primjer, pod pritiskom NATO-a napustila proizvodnju dobrih tenkova, a sada u zemljama tog istog NATO-a ne može naći kupca ni za pišljive kacige (o sličnom scenariju moći će se govoriti i u slučaju gašenja hrvatskih brodogradilišta).

Ali, tako je to. Samo se bedačina koja izgubi sve bitke s korupcijom na domaćem terenu (cestogradnja, brodogradnja, elektroprivreda), pa onda još, kako vidjesmo, i zapije vlastitu državu, može nadati da se to može nadoknaditi na supervrućim gostovanjima.