Spor oko Ljubljanske banke, čini se, obilježio je diskusiju koja se u utorak vodila među članovima Odbora za vanjsku politiku EP-a, koji su raspravljali o Vašem nacrtu rezolucije o Hrvatskoj. Kako ocjenjujete raspravu?

Mislim da je diskusija bila pozitivna; sve velike političke grupe aplaudiraju pristupanju Hrvatske Europskoj uniji. Države članice registrirale su napredak i znaju da je većina zahtjeva navedenih u posljednjem izvješću o napretku već ispunjena. Naravno, rasprava se vodila i o ratifikaciji hrvatskog pristupnog ugovora, što je već učinila 21 država članica – posljednja u nizu bila je Francuska. Ne očekujemo nikakve poteškoće, čak ni u onim zemljama koje su ranije izražavale zabrinutost, poput Njemačke. Bundestang s pravom čeka na posljednje izvješće o napretku; ne želi izdati nešto poput 'bianco čeka' bez da zna da su preostala pitanja riješena. Još uvijek smo, međutim, zabrinuti zbog jedne ratifikacije koja nosi potencijalne probleme, a odnosi se na Sloveniju. Potičemo obje strane da rade na rješavanju otvorenog pitanja, jer je to u interesu i Hrvatske i Slovenije.

U nacrtu rezolucije navodite da bilateralni sporovi ne smiju biti korišteni za ometanje integracijskih procesa na putu za EU. Slovenski europarlamentarac Kacin u raspravi je pak ustvrdio da Ljubljanska banka nije bilateralno, već multilateralno pitanje. Kako će se riješiti problem sa Slovenijom u slučaju da vlade ne postignu kompromisni dogovor?

Nadam se da će vlade doći do kompromisnog dogovora, jer je postizanje rješenja u interesu Hrvatske i Slovenije. Tko bi se drugi time bavio ako ne dvije vlade? Ljubljanska banka djelovala je na cijelom teritoriju bivše Jugoslavije i sada se suočavamo sa zavadom između Hrvatske i Slovenije. Osobno smatram da takva pitanja ne bi smjela stajati na putu proširenja koje je u interesu svih, kako Slovenije, tako Hrvatske i Europske unije.

Imajući u vidu burnu političku situaciju u Sloveniji, što Bruxelles uopće može učiniti kako bi spriječio Ljubljanu u potencijalnom korištenju prava veta na ulazak Hrvatske u EU 1. srpnja?

Nadam se da neće biti veta. Ako ga bude, mislim da bi se to obilo o glavu slovenskoj strani, a naravno da bi to bilo veoma loše i za Hrvatsku, ali i za cijelu Europsku uniju. Dakle, nismo odmakli toliko daleko da govorimo o vetu. Sada je siječanj i pred nama je još nekoliko tjedana ili nekoliko mjeseci. Želim da se to pitanje riješi što je prije moguće, jer je svima u interesu da Slovenija, susjedna zemlja, ne bude posljednja koja će ratificirati hrvatski pristupni ugovor.

Iz češke perspektive, možete li prognozirati što bi se ulaskom u EU moglo promijeniti za hrvatske građane? Hoće li, primjerice, doći do poskupljenja?

Naravno da građani ne mogu očekivati nekakva čuda. Ona se nisu dogodila u Češkoj, neće ni u Hrvatskoj i to nije smisao proširenja EU-a. Psihološki, za ljude u Hrvatskoj i za hrvatsku naciju važno je da će Hrvatska konačno, definitivno biti dio Europe, dio onoga što nazivamo europskom civilizacijom. Naravno, pritom je važno da Hrvatska iskoristi novac iz EU-a, ali je važno i da postoji učinkovit mehanizam apsorpcije novca iz EU-a i da je cijeli proces transparentan i da nema korupcije. Postoje neki nedavni primjeri proširenja, u Bugarskoj, Rumunjskoj, čak i u mojoj zemlji, gdje postoji korupcija, gdje sustav nije učinkovit i gdje države gube velike iznose novca. To bi bila šteta. Novac od proširenja može se iskoristiti za modernizaciju države, povećanje njezine konkurentnosti, stranih ulaganja, životnog standarda. Ne mislim da će proširenje utjecati na cijene, jer je Hrvatska država otvorene ekonomije, dugi niz godina otvorena je zapadnom turizmu i zapadnoj konkurentnosti. Cijene su usporedive s onima u bilo kojoj zapadnoj državi. Posve suprotno, ponekad čak i turisti, ne samo iz Češke, već i iz Austrije i Njemačke, kažu da je Hrvatska u mnogim aspektima skuplja od nekih drugih zemalja. Ne očekujem da će doći do porasta cijena.

Što će pristupanje Hrvatske u srpnju značiti za samu Uniju? Kada se može očekivati novi krug proširenja EU-a?

Pristupanje Uniji veoma je važno za Hrvatsku, ali je važno i za sam EU, jer proces proširenja neće biti završen sve dok cijeli tzv. zapadni Balkan, države jugoistočne Europe, ne pristupe Uniji. Nadam se, a to su ujedno i očekivanja Bruxellesa i mnogih europskih prijestolnica, da će Hrvatska igrati pozitivnu ulogu kada je u pitanju daljnje proširenje, dakle Srbija, Crna Gora, BiH itd. Ako Hrvatska bude uspješna, to će biti dobar primjer i stimulus za hrvatske susjede. U interesu je Hrvatske i stabilnost na njezinim istočnim granicama, što naznačuje daljnje proširenje i pozitivno je za cijelu Europsku uniju.

To bi bio moj savjet Hrvatskoj. Da ne ponavlja primjere iz prošlosti koje ste naveli, nego da djeluje pozitivno i konstruktivno. Snažno pozdravljam taj posjet; upravo ona pitanja o kojima se razgovaralo važna su kako za normalizaciju odnosa između Hrvata i Srba, tako i za cijelu EU. Ako Hrvatska zadrži takav pristup i politiku, dobit će mnogo dodatnih poena u Bruxellesu i u europskim prijestolnicama. Važno je da Hrvatska igra pozitivnu ulogu, ne samo kao nekakva pasivna članica, već da selektira ono u čemu je u prednosti i može doprinijeti Europi i procesu europskih integracija. Kažem to, jer neki u zemljama poput Hrvatske ili moje Češke, kažu 'gle, mi smo zemlja s pet milijuna ljudi, ili deset, sve odluke donose se u Bruxellesu, ili odluke donose Nijemci ili Francuzi'. To nije točno. Drugi primjeri, poput Austrije ili Luksemburga, pokazuju da i manje države mogu imati golemu, pozitivnu ulogu. Ako se Hrvatska bude držala sadašnje politike dobrosusjedskih odnosa, nastojeći im pomoći na putu za europske integracije, hrvatska uloga bit će upravo takva.

Zemlje članice pozvali ste da odluke o ograničenom pristupu hrvatskih radnika na njihova tržišta rada donose 'strogo na temelju činjeničnih informacija i samo u slučaju ozbiljnih poremećaja na tržištu rada'. Na što ste točno mislili?

Neke države u Europi, osobito u Zapadnoj Europi, uvjeravaju da moraju ograničiti pristup, u ovom slučaju hrvatskim radnicima, bez da prethodno analiziraju mogu li hrvatski radnici – njih potencijalno nekoliko stotina ili tisuća – uopće nauditi domaćem tržištu rada. Takvu situaciju imali smo, primjerice, prije devet godina kada su mnoge zemlje, uključujući Njemačku i Austriju, zatvorile tržišta rada za 10 novih članica na sedam godina. Uvjeravali smo političare da prouče statistike, da vide da više Nijemaca radi u Češkoj nego Čeha u Njemačkoj, ali su nam odgovorili da sve to znaju, da je to istina, ali oni imaju u vidu raspoloženje vlastitog stanovništva. Mislim da je uloga Hrvatske, kao i nas u Europskom parlamentu i u Europi, da naglasimo s kakvom se državom i koje veličine suočavamo te da se ne može očekivati da stotine tisuća radnika naplave britansko, njemačko ili bilo koje drugo tržište rada.

Na što bi se Zagreb trebao fokusirati i nakon 1. srpnja? Koji segmenti ostaju i dalje osobito problematični?

Cijeli proces reforme ne završava 1. srpnja. Reforme se ne provode samo zbog ulaska u EU, već za unapređivanje situacije u Hrvatskoj, primjerice u povećanju učinkovitosti javne uprave, obračunu s korupcijom, povećanja kapaciteta ekonomije i životnog standarda. To su pitanja na koja bi se država trebala fokusirati bez obzira na to je li članica EU-a ili nije. Hrvatska će biti u EU-u, no reforma je trajna. Iz vlastitog iskustva iz Češke znam da je korupcija problem koji moramo rješavati i nakon ulaska u EU; postoje mnogi nedostaci u sustavu javne uprave i valja tražiti najbolje primjere u, recimo, Irskoj ili Njemačkoj, i pokušati unaprijediti funkcioniranje države, javne uprave i ekonomije – jer sve to onda doprinosi povećanju životnog standarda.