Sada već svi znademo što se dogodilo tog popodneva u 18.06 u Sesvetama. Ostaje, međutim, pitanje zašto se to dogodilo i kako da se više ne dogodi. Nažalost, nema načina da se takve stvari pouzdano spriječe; život je takav i nema se potrebe zanositi. Uvijek će biti mahnitih budala i zlikovaca koji će se u bijeloj trenirci i s automatskom puškom u torbi zaputiti u banku preko ceste – pa što bude; nije im prvi puta. A nađe im li se netko na putu – neka mu je Bog u pomoći. Jedino što nam preostaje jeste proanalizirati događaj i izvući neki zaključak koji bi nas mogao poučiti kako da šteta bude manja idući puta.
Evo odmah jedne poučne usporedbe. Desetak dana prije Sesveta, novosadski policajac na motociklu Ivan Grandić (34 godine) čuo je po radiovezi da je opljačkana banka i da se počinioci voze u stanovitom vozilu prema Subotici. Pronašao ih je na benzinskoj stanici po opisu i broju vozila; podigao je svoj BMW na stalak, izvadio pištolj i prišao vozilu. Iz auta su pripucali odmah i smrtno ga ranili, ali je uspio uzvratiti i raniti dvojicu prije nego je umro. Kolege su stigle odmah i uhitile ekipu na licu mjesta.
Nisu poštivani taktički protokoli
Vratimo se Sesvetama, jer je taktička situacija bila veoma slična. U oba slučaja – sada nam je lako to reći – taktički protokoli nisu bili poštivani, pod uvjetom da ih je bilo i da su bili precizno formulirani, u što nismo sigurni ni u slučaju srbijanske ni u slučaju hrvatske policije. Da, postoji elementarna obuka, da, prolaze se stanovite vježbe, ali ne znamo koliko ozbiljno i koliko realistično.
Mladi Grandić iz Novoga Sada trebao je uzeti zaklon i pozvati pomoć po radiovezi; u slučaju pokušaja bijega, mogao je pucati u gume i fiksirati počinioce na licu mjesta dok pomoć ne stigne. Sesvetski policajci bili su u još osjetljivijem položaju: da su postupili po naučenom protokolu, bili bi se trebali zadržati izvan banke i čekati da počinitelj izađe, pa postupati dalje u skladu s okolnostima. Ali pitanje je jesu li znali kako je bio naoružan; njima je bilo javljeno samo da je pljačka u tijeku.
Osim toga, postojala je opasnost od uzimanja talaca, tako da se njihov – sada znamo – krivi potez upada u predvorje banke može pravdati namjerom da se talačka kriza osujeti. Što je najvažnije, vjerojatnost da imamo posla sa suicidalnim mahnitim ubojicom spremnim na sve relativno je mala – s obzirom na dosadašnje kolektivno iskustvo policije; tipovi poput Ivana Korade rijetki su.
Policajci, po običaju, postupaju po iskustvu i navici; malo vjerojatne ili nevjerojatne stvari ne padaju im na pamet u svakidašnjem poslu. Ako je bilo neke greške u taktici, onda je to sporost u hvatanju zaklona (u oba slučaja o kojima je riječ). Dužnovića u Sesvetama trebalo je pustiti van i pogoditi ga precizno. On je, pak, pucao rafalima iz automatske puške i tako pogađao.
Loša opremljenost policije
Tu sada dolazimo do taktičko-tehničkih razmatranja kojih smo se naslušali. Da su policajci u Sesvetama imali strojnice i sačmarice-repetirke (pumperice), možda bi bili i pogodili Dužnovića, ali bilo bi kasno, jer je jedan kolega već bio mrtav, a drugi ranjen. Dubravko Jagić iz Sindikata policije Hrvatske u pravu je kada traži i bolje naoružanje i zaštitne prsluke i – nadasve – strože zapriječene kazne. Ali taktičke su vještine nezamjenljive u trenutku sukoba.
Naime, zaštitni prsluk običnog tipa (kako s pravom upozorava Krunoslav Borovec iz MUP Hrvatske) ne bi zaustavio projektil kalibra 7,62x39 mm iz AK-47. Prsluk s keramičkim pločama, pak, pretežak je za svakidašnju upotrebu (10-12 kg) i nose ga samo specijalci u akciji. Strojnica i sačmarica dobre su za zaštitu određene prostorije prosječno velikim brojem pogodaka, ali ih valja imati spremne i pri ruci, što u redovitom patrolnom poslu nije običaj niti je dobro: građanstvo tako dobiva dojam o policiji kao o prijetnji. Previše vidljivog oružja nije dobro. A i s njim se može promašiti.
Današnji policajci gotovo da ne vježbaju
Stvar se tako neizbježno sužava na obuku policije za određene taktičke situacije koje su se dosad promatrale kao nedovoljno vjerojatne i neočekivane – po statistici. Osim toga, ispalo je da policajci vježbaju gađanje premalo i suviše rijetko. U moje vrijeme (1968/69), pucali smo 25 metaka mjesečno po pravilu, bez iznimke. Pritom nisam sreo nijednog starijeg kolegu koji je ikada u karijeri potegao pištolj u službi, a namjerno sam radio anketu među njima. Ovi danas ne pucaju skoro nikad, kako čujem, ni u Hrvatskoj ni u Srbiji.
Obuka bi, dakle, morala uzeti u obzir i opisane okolnosti. Prvo pravilo mora biti: ne zalijeći se u okršaj, čekaj podršku i smišljeni plan koji će sastaviti pametniji od tebe! Svaki vatreni okršaj bez iznimke postaje kaotičan čim se opali prvi hitac: adrenalin skače, ruka drhti, um se paralizira, a često i tijelo. 'Čisti' okršaji postoje samo na filmu i televiziji; život nije serija 'Nikita', gdje se preciznim hicima loši dečki ubijaju tiho, elegantno i na mjestu.
Trebaju nam živi policajci, a ne mrtvi heroji
'Nama trebaju živi policajci i svjedoci, a ne mrtvi heroji', govorio je jedan pametan stari policijot kojega sam poznavao. To je istina – kada bi bilo moguće uvijek, a nije – nažalost. Ovi mladi dečki, Grbavac i Grandić i kolege, učinili su sve od sebe, požrtvovno i herojski, izlažući se pogibelji. Ponekad je to neizbježno i u tome su i veličina i robovanje policijskog poziva. Zato treba zastati i šutjeti s poštovanjem.
To, dakako, ne oslobađa državu obaveze da svoju policiju obučava i snabdijeva tako da se što manje izlaže ovakvim pogibeljima i zato je Dubravko Jagić u pravu. Heroizam je lijep i potresan - za sve osim za heroje i njihove bližnje, molim, ne zaboravite, a u te bližnje spadaju i kolege, možda najviše, jer vide sebe u tom položaju. Nema te plaće i povlastice koja baš zaslužuje nečiju glavu, pogotovo u mirnodopskom državnom poslu. Ne plaćamo mi dečke i cure da nam herojski ginu, nego da štite živote i imovinu građana, javni red i mir i zakonitost. Trebamo ih žive. Obuka bi morala to imati u vidu.
