Splitski župnik u svom se statusu na Facebooku osvrnuo na epidemiju koronavirusa.

'Dokazuje li se samosvijest i čvrst stav ustrajnim insistiranjem na teorijama urote? Je li medijski prostor, napose društvene mreže, mjesto za to? Što će se time postići, osim prividnog zadovoljavanja nečije taštine, koji će iza sigurnosti ekrana i tipkovnice sebi dokazivati kako se ne da izmanipulirati od Vlade, svjetske farmaceutske industrije, opskurnih centara moći, marsovaca i njima sličnih?!

Mislećem čovjeku javna prepucavanja s obzirom na goruće probleme javnog zdravstva i pandemije koja odnosi živote nisu potrebna. On se ravna s obzirom na činjenice. A one su porazne i samo ih ili intelektualno podkapacitirana ili zločesta osoba može ignorirati ili nijekati. Ili fanatična samouvjerenost. Te činjenice govore o tisućama zaraženih covid virusom i desecima umrlih s njim. Nedvojbeno, jasno, objektivno.

Ne, ovdje nije riječ o porijeklu virusa. Pravu istinu o tome nećemo nikad znati. Nije ni riječ o (ne)opravdanosti mjera i kredibilitetu Stožera. Ovdje je riječ o elementarnim činjenicama. A one su tu, pred nama: ljudi oboljevaju, priključuju ih na respiratore, neki umiru. Zdravstveni sustav jedva se nosi s tom situacijom.

Pandemija je tu, svidjelo se to nekom ili ne. Mjere njezinog sprječavanja, koliko se god činile da su dvostrukih mjerila, ili čak uzaludne ili besmislene, ipak su mjere. Bolje je bilo koja mjera, nego nikakva. Kad sve ovo prođe, barem ćemo znati da smo pokušali nešto učiniti. Da smo se trudili, bili odgovorni. Možda nikad nećemo saznati jesmo li svojom odgovornošću nekom spasili život i sačuvali zdravlje. Lijepo je i objektivno misliti da možda jesmo. To nas treba ispuniti zadovoljstvom i mirom. Svako prkošenje takvom stavu, napose u medijskom prostoru, potencijalno je ugrožavanje nečijeg zdravlja i života, koliko nam se god to činilo banalnim. Ako će moj trud oko poštivanja mjera doprinijeti i minimalnom postotku boljitka nečije sigurnosti – poduzet ću ga! Koliko mi se god to činilo neznatnim, možda banalnim ili me sablažnjavala nedosljednost Stožera i njemu sličnih službi. Ne, ne mogu se opravdavati iskustvima drugih zemalja koje su kroz situaciju pandemije išle drugim putem. Sada je kasno bilo što mijenjati. Naša je situacija ovdje i sada, a ne u Portugalu ili Izraelu. Valja se boriti s onim što imamo.

Ne pozivajte se na Boga, Bibliju i vjeru. Vjera je vjera, a znanost je znanost. Jedna poštuje autonomiju druge. Pandemija mora biti poticaj na vjeru, ali vjera nije sredstvo kojim se suzbija virus. I đavao je nutkao Isusa da se baci s Jeruzalemskog hrama, tvrdeći da će ga dolje neozlijeđena dočekati anđeli!

Cijepiti se?! Svatko prema vlastitoj savjesti. Svrstavati (se) na cijepljene i necijepljene samo je jedna od niza umjetnih podjela u našem društvu, koje bizarno uživa u podjelama. To je naša sumanuta logika povrđivanja vlastite vrijednosti nužnim pripadanjem nekoj skupini.

I jedni i drugi (cijepljeni i necijepljeni) moraju biti svjesni posljedica svoje odluke. Za sebe i za druge. Činjenica je da broj oboljelih govori u prilog cijepljenju, koliko god bili svjesni toga da je riječ o novim vrstama cjepiva koje je jedva izišlo iz ekperimentalne faze i o čijim dugoročnim posljedicama ništa još ne možemo znati. Uostalom, svako je cijepljenje svojevrsni rizik.

Društvene mreže nisu znanstvena instituacija! To nije mjesto gdje ćemo tražiti argumente za svoje (ili tuđe) zdravstvene odluke. Bez obzira na sve nedosljednosti i tumaranja, znanstvenici iz područja epidemiologije i virologije ipak znaju bolje od svih koji vole o svemu tipkati po ekranu. Pa i o tuđoj sigurnosti, zdavlju i životu. Jesu li takvi, jednako tako, spremni preuzeti odgovornost za pozive, upute, savjete i kritike kojima dociraju drugima, osobito u slučaju da priča tih drugih završi na groblju?! Sumnjam.'