Pokušavajući ukazati na predrasude, šovinizam, netoleranciju, socijalne i političke nejednakosti s etničkim korijenom, posljedice sa životnim dramama i masovnim nepravdama, baranjska udruga Luna prošlog je vikenda organizirala radionicu o toleranciji i multikulturalnom obrazovanju namijenjenu učiteljima i aktivistima iz BiH, Makedonije, Srbije i Hrvatske.

Dok je Makedonka Aleksandra govorila o prikrivenim predrasudama u školama, udžbenicima, teškoćama u upotrebi manjinskih jezika, namjernom i nehajnom diskriminiranju manjina u javnom životu, navodeći primjer grada na zapadu Makedonije u kojem lijevom stranom ulice hodaju Makedonci, a desnom Albanci, uz napomenu da 'tek rijetki prelaze cestu i miješaju se', jedan bosanski aktivist  predložio je rješenje. 'Samo obrazovanje može ukinuti netoleranciju i netrpeljivost među ljudima različitih nacija', smatra on.

Baranjske Rome zastupao je Duško Kostić iskoristivši slobodno vrijeme tijekom radionice da Ivanu Dobošu, gradonačelniku Belog Manastira, ukaže na to kakva konkretna pomoć treba njegovim sugrađanima u Palači, romskom naselju koje teritorijalno pripada jedinom baranjskom gradu. 'Treba nam jedan bager na sat-dva da produbi kanal u Palači. Često voda nabuja i preplavi prve kuće, a uskoro će kiše', potužio se Kostić koji na Učiteljskom fakultetu u Osijeku piše diplomski rad na temu ekonomskog razvoja Roma u srednjovjekovnoj Hrvatskoj.

Nakon završene strojarske škole Duško je radio sve dostupne poslove, mahom fizičke, da bi nakon 13 godina, tada već 31-godišnjak, dobio državnu stipendiju i upisao fakultet. Kao voditelja udruge Luna, uskoro i učitelja, aktivista i dobitnika ovogodišnje Studentske mirovne nagrade, gradonačelnik Doboš ga je slušao s uvažavanjem dok je govorio o komunalnim stvarima i obrazovanju djece.

Mali Romi u specijalnim odjelima

Donedavno je Duško nalazio male Rome u specijalnim odjelima u osnovnim školama. Umjesto da budu zajedno sa svojim vršnjacima, Romi prvašići, potpuno zdrava djeca, u Baranji bi najčešće kretali u razrede s djecom s teškoćama u razvoju. Roditelji bi svoje mališane, malo tamnije kože, predali nekom učitelju, ali za koji dan pozvala bi ih pedagogica. 'Znate, vaše dijete je nemirnije, ima određene probleme, ali sve to možemo riješiti. Možete dobiti besplatne knjige i svaki dan topli obrok', nudila bi.

Knjige su prilično skupe, siromaštvo i nezaposlenost u Belom Manastiru cvjeta pa roditelji pristaju na trpanje djece u specijalne odjele. 'Obilježeni su za cijeli život. Roditelji nisu svjesni da su djecu nakon takve osnovne škole osudili na kasnije školovanje najviše u obrtničkoj školi, za pomoćnog radnika', naglašava Kostić.

Djeca su zdrava, puna energije za učenje i stvaranje, ali samovolja nekih učitelja desetke njih koštala je gorke životne sudbine. Kostić se zato od 2006. godine bori protiv segregacije i diskriminacije. Samo u belomanastirskoj školi u jednom trenutku u specijalnom odjelu zatekao je 35 romske djece, potpuno zdrave. Ambiciozan i uporan, svojim sunarodnjacima želi ponuditi nešto više. 'Želim pokrenuti projekt očuvanja bajaškog jezika', najavljuje i podsjeća da na bajaškom Cigan znači - čovjek.

Očuvanje bajaškog jezika znači očuvanje identiteta jednog naroda koji, prema podacima Državnog zavoda za statistiku iz 2001. godine, u Hrvatskoj broji oko 10.000 pripadnika. Procjenjuje se da ih ima četiri puta više jer često ne izjašnjavaju etničku pripadnost. Najviše ih živi u Međimurskoj županiji, 10-ak tisuća (registrirano tri puta manje), a u Osječko-baranjskoj županiji više od 5.000, dok je registrirano njih tek 1.000.

Upravo pojam 'čovjek' i poštivanje ljudskih prava okupira i Makedonku Aleksandru koja opet govori o Okvirnoj konvenciji za zaštitu nacionalnih manjina, o članku 15. što propisuje da države moraju osigurati pripadnicima manjina sudjelovanje 'u kulturnom, socijalnom i ekonomskom životu i javnim poslovima, naročito onim koji se njih tiču'. 'Civilizacija nam je ponudila razne sisteme reguliranja jednakosti među ljudima, ali sustav ljudskih prava doima mi se najispravnijim i najprimjenjivijim', zaključuje mlada Makedonka, inače nezavisna savjetnica Vijeća Europe za ljudska prava.

Skoro pola života provela je u državi 'ravnopravnih naroda i narodnosti'. Drugu polovicu putuje Balkanom promovirajući jednakost 'iznenadnih' manjina. Dok izbiva, u Skoplju podižu golemi spomenik Aleksandru Makedonskom, u inat bankrotiranim Grcima. Za osvjetljenje 24-metarske grdosije svakodnevno radi jedna obližnja hidroelektrana, u državi s privatiziranom distribucijom struje i nevjerojatnim poskupljenjem električne energije. 'Za razliku od populizma, s ljudima moramo raditi sustavno, svakodnevno i odmalena', komentira Aleksandra.

Ruku na srce, skopski kič izgleda manji s visine jednog oporučno neželjenog spomenika Anti Starčeviću u Osijeku, vrha potencijalno ideološki devastiranog Marjana, iz mraka s dna svehrvatske grobnice, oltara kaptolske nekrofilije. Vođe na Balkanu danas koriste svoja prava. Ima pravo Jobbik u Mađarskoj tražiti ukidanje mirovnog sporazuma s početka prošlog stoljeća i reviziju granica srednje Europe. Našminkana i oblajhana, ogrnuta u svilenu bluzu, usred Bruxellesa ima pravo i njegova europarlamentarka Krisztina Morvai svjedočiti o 'vraćanju dostojanstva mađarskom narodu' paradiranjem nasilnih bandi u predvečernjim satima po zabitim selima.

Ima pravo i, demokratski izabran, etnički vođa u BiH razlagati tu državu i izmišljati novu, na tradiciji s genocidnim temeljima. Ima pravo Srbija osnovati komisiju za iskapanje kostiju četničkih vojvoda po dunavskim obalama. Ima pravo osuđeni ratni zločinac iz Osijeka osnovati stranku, osvojiti lokalnu vlast i organizirati partijske sastanke po zeničkim ćelijama.

'Nastavite li segregaciju, tužit ću vas'

Doduše, romska djevojčica iz Darde ili mali Rom iz Belog Manastira nemaju pravo na obrazovanje ravnopravno s drugom djecom. Nemaju pravo na normalno, napredno učenje čitanja, računanja, proučavanja i stvaranja. 'Obrazovanje je u Republici Hrvatskoj svakomu dostupno, pod jednakim uvjetima, u skladu s njegovim sposobnostima', piše u članku 66. hrvatskog Ustava.

Ipak, voljom nekih učitelja i učiteljica, pedagoga i pedagogica u Dardi i Belom Manastiru, mali Romi nemaju pravo na zajedničku klupu s njihovim vršnjacima. Kasnije, imaju pravo na slabiji srednjoškolski program koji im ne omogućava studiranje. Izučeni za 'pomoćne radnike', na radnom mjestu ne smiju rukovati strojevima, jer u slučaju ozljede šef odgovara za svoje, tobože, polusposobne radnike.

Svoje je pravo, ipak, iskoristio Duško Kostić pa je otišao kod ravnatelja, upravitelja tih malih logora, i pitao zašto provode takvu politiku. Nije čekao odgovor, nego je ponudio rješenje. 'Nastavite li, tužit ću vas', priopćio je Duško jednom 'sivom odijelu'.

Nešto je 'bućnulo' u sijedoj glavi i prelilo se do učitelja, odnosno učiteljice, pa danas svi romski prvašići u Baranji sjede u 'zdravim' razredima. U slobodno vrijeme dolaze u kuću Lune, gdje se igraju ili uče u radionicama. Ondje mogu planirati školovanje u gimnaziji i na fakultetu. Od osječkog Nansen dijalog centra za sve to čuli su studenti u Norveškoj koji su Kostiću u veljači dodijelili Studentsku mirovnu nagradu.