Haški sud osnovan je 1993. godine dok je rat u Bosni i Hercegovini bio u punom jeku, a dijelovi Hrvatske okupirani. Cilj formiranja institucije bio je, kako je to predsjednik Haškog suda Carmel Agius opisao jednom prilikom, dovesti na pozornicu međunarodne pravde inovativni instrument, zbog šoka koji su izazvali grozni zločini u Europi manje od pedeset godina nakon okončanja Drugog svjetskog rata.

'Nitko u to vrijeme nije mogao znati kako će točno ICTY funkcionirati, kao što nije mogao predvidjeti ni sva postignuća ili izazove', kazao je Agius pojašnjavajući kako su mnogi predviđali propast tog projekta, većina procesuiranje tek manje skupine odgovornih, no nitko nije mogao zamisliti da će se svi optuženi suočiti s pravdom.

Sud je tijekom svoga postojanja 161 osobu optužio za ratne zločine u krvavim ratovima koji su slijedili nakon raspada bivše Jugoslavije. Na zatvorske kazne osuđena je 91 osoba, samo 18 je oslobođeno optužbe nakon suđenja, protiv 37 optuženih su optužnice povučene ili su umrli prije suđenja, dok je 13 predmeta proslijeđeno nacionalnim sudovima, između ostalih i slučajevi hrvatskih generala Mirka Norca i Rahima Ademija. Dvoje, spomenutih, Stanišić i Simatović, nepravomoćno su osuđeni. Kaznu je već odslužilo 59 osuđenih, a tom je kumovala i politika Haškog suda da odobrava prijevremene izlaske iz zatvora nakon odsluženja 2/3 kazne.

Ako presuda opstane, Stanišić i Simatović bit će jedini dužnosnici srpskog režima koji su proglašeni odgovornima za zločine u BiH - od odgovornosti za zločine počinjene u Hrvatskoj sud ih je oslobodio. Ni jedan visoki dužnosnik srbijanskog režima nije pravomoćno osuđen za sudjelovanje u ratu u Hrvatskoj i BiH, iako se sudilo i Slobodanu Miloševiću, predsjedniku Srbije i Savezne Republike Jugoslavije. Milošević je preminuo tijekom suđenja od srčanog udara u pritvoru suda u Scheveningenu 11. ožujka 2006. godine dok mu se sudilo za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti na Kosovu i u Hrvatskoj i za genocid u Bosni i Hercegovini.

Milošević je bio najviše rangirana osoba kojoj se sudilo pred Haškim sudom i prema raširenom mišljenju najveći krivac za krvoprolića koja su dogodila nakon raspada Jugoslavije. Uhićen je 1. travnja 2001. zbog zloupotrebe službenog položaja, a Vlada Zorana Đinđića ga je Haškom sudu izručila je 28. lipnja 2001. godine. Nekažnjavanje političkog vrha Srbija i Jugoslavenske narodne armije (JNA) je svakako najveća mrlja u gotovo tri desetljeća postojanja Haškog suda. Protiv Veljka Kadijevića, posljednjeg ministra obrane Jugoslavije i glavnog zapovjednika JNA tijekom rata u Hrvatskoj, optužnica nikad nije ni podignuta.

Odvjetnik Luka Mišetić, koji je u Hagu branio generala Antu Gotovinu, je u izjavi za N1 nakon presude Stanišiću i Simatoviću, izrazio nezadovoljstvo konačnom bilancom Haškog suda jer ni u jednom slučaju nije utvrdio vezu Beograda kroz udruženi zločinački pothvat (UZP) s nedjelima u BiH. Sud je u predmetu Milana Martića utvrdio postojanje udruženog zločinačkog pothvata u Hrvatskoj u kojem su pojedinačno navedeni Vojislav Šešelj, Momčilo Perišić, Jovica Stanišić i Franko Simatović, ali isti taj UZP nije utvrđen na njihovim suđenjima. Tako dolazimo u paradoksalnu situaciju, smatra Mišetić, da ispada da je ostavština Haškog suda takva da je Hrvatska, prema presudi Prliću i ostalima, činila u Bosni i Hercegovini nešto što Srbija nije jer je u tom slučaju presuđen UZP kojem je na čelu bio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, a gdje se spominju i ministar obrane Gojko Šušak, načelnik Glavnog stožera Janko Bobetko i drugi visoki hrvatski dužnosnici.

Ipak, kad se podvuče crta ostaje činjenica da su u najvećem broju osuđeni za ratne zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu pripadnici srpskog vojnog i političkog establišmenta (vođe u Hrvatskoj i BiH op.a.) te da je presuđen i genocid u Srebrenici, za koji odgovornost snose pripadnici vojske bosanskih Srba, što jasno govori o tome tko je glavni krivac za ratove.

Prva osoba koju je Haški sud optužio bio je Dragan Nikolić, zvani Jenki, nekadašnji zapovjednik logora 'Sušica' u Vlasenici. Optužnica je podignuta u studenome 1994., a nakon priznanja krivnje da je tijekom 1992. sudjelovao u ubojstvima, mučenjima i silovanjima zatočenih Bošnjaka osuđen je na 20 godina zatvora.

Prva osoba izručena (1996. godine) i osuđena (1998. godine) pred Haškim sudom bio je pripadnik Vojske Republike Srpske Dražen Erdemović. Dobio je samo pet godina zatvora za sudjelovanje u strijeljanju više od tisuću Bošnjaka 16. srpnja 1995. na farmi Branjevo, kod sela Pilica, nadomak Zvornika na istoku BiH. Nakon priznanja krivnje i u zamjenu za svjedočenja dobio je priliku za novi život, odnosno zaštićeni tajni identitet i danas nije poznato gdje se nalazi i što radi. Njegove žrtve nisu bile te sreće.

Devet osoba je umrlo nakon suđenja ili tijekom izdržavanja kazne. Svakako najšokantniji trenutak uopće tijekom skoro tri desetljetne povijesti Haškog suda bio je kada je Slobodan Praljak ispio otrov u sudnici nakon što mu je Žalbeno vijeće potvrdilo kaznu zatvora od 20 godina za sudjelovanje u zločinima koje su počinile postrojbe Hrvatskog vijeća obrane (HVO) tijekom rata u BiH. Nakon tog incidenta suđenja su se počela prenositi s pola sata odgode, kako bi se spriječilo da slična situacija ponovno bude televizijski prenošena uživo.

Proces vođama Herceg-Bosne, u kojem je Praljak osuđen, bio je najduži proces pred Haškim sudom u kontinuitetu. Suđenje Simatoviću i Stanišiću traje već 18 godina, ali s ponavljanjem postupka, i potrajat će još neko vrijeme dok se ne dovrši žalbeni postupak. Suđenje šestorici čelnika Herceg-Bosne - Jadranku Prliću, Brunu Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću, trajalo je sedam godina. Ukupno su osuđeni na 111 godina zatvora u sklopu zajedničkog zločinačkog pothvata čiji je cilj bio etničko čišćenje dijela teritorija BiH pod nadzorom bosanskohercegovačkih Hrvata i njegovo pripojenje Hrvatskoj.

Hrvatska je dugo odbijala priznati pravo Haškog suda da sudi za zločine koji su se dogodili u ratu u Hrvatskoj tvrdeći da je sud osnovan prvenstveno da se bavi događanjima u BiH. Na koncu je vlada Ivice Račana priznala Haagu nadležnost nad Bljeskom i Olujom. Takav razvoj događaja rezultirao je suđenjem generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku. U konačnici su oslobođeni optužbe za zajednički zločinački pothvat s ciljem etničkog čišćenja Srba s dijela hrvatskog teritorija, što je predstavljalo veliko olakšanje za cijelu naciju koja je strahovala da bi presudom došlo do izjednačavanja agresora i žrtve. Posljedično, nijedan Hrvat nije osuđen pred Haškim sudom za zločine počinjene nad Srbima tijekom rata u Hrvatskoj.

Ukupno je 18 osoba nakon suđenja oslobođeno krivnje među kojima su i bošnjački general Sefer Halilović kojem se sudilo za zločine nad Hrvatima u mjestima Uzdol i Grabovica počinjene 1993., kao i bošnjački zapovjednik obrane Srebrenice Naser Orić za zločine nad Srbima na području Srebrenice i Bratunca tijekom 1992. i 1993. godine. Jedini u Hagu osuđeni general Armije BiH je Rasim Delić koji je nepravomoćno dobio tri godine zatvora zbog zločina koje su počinili mudžahedini u selu Livade i logoru Kamenica, tijekom srpnja i kolovoza 1995. Preminuo je prije nego je presuda potvrđena. Pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju osuđena su ukupno četvorica pripadnika Armije BiH koji su dobili ukupno 45 godina zatvora za zločine nad Srbima, a dvojica su za zločine nad Hrvatima srednje Bosne dobila ukupno pet i pol godina zatvora. Oslobođen je i bivši zapovjednik Oslobodilačke Vojske Kosova (OVK) Ramuš Haradinaj.

Za zločine u Hrvatskoj pred Haškim sudom osuđeno je šestero Srba na ukupno 92 i pol godine zatvora. Najveću kaznu, 35 godina zatvora, dobio je nekadašnji predsjednik samoproglašene Republike srpske krajine (RSK) Milan Martić zbog zločina protiv čovječnosti i kršenja običaja ili prava ratovanja, uključujući progon, ubojstva, mučenja, deportacije i napade na civile kao i za raketne napade na Zagreb. Tribunal je utvrdio da je Martić sudjelovao u gore spomenutom udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem osnivanja ujedinjenog srpskog teritorija kroz nasilno uklanjanje nesrpskog stanovništva s područja pod njegovom kontrolom.

Osim Martića, za zločine u Hrvatskoj još su osuđeni i predsjednik i premijer RSK Milan Babić na 13 godina zatvora, glavni zapovjednik vojske pobunjenih Srba u Hrvatskoj Mile Mrkšić na 20 godina zatvora i major JNA Veselin Šljivančanin 10 godina zatvora zbog masakra na Ovčari te general-pukovnik JNA Pavle Strugar na 7,5 godina zatvora i admiral Miodrag Jokić na sedam godina zatvora zbog napada na Dubrovnik. Šljivančanin je prvi i jedini osuđenik koji je uspio smanjiti kaznu nakon zahtjeva za revizijom pravomoćne presude. Kazna mu je smanjena sa 17 na deset godina zatvora. Vođa pobunjenik Srba iz istočne Slavonije Goran Hadžić i ratni gradonačelnik Vukovara Slavko Dokmanović preminuli su prije nego su dočekali kraj suđenja.

Ukupno deset optuženih umrlo je prije prebacivanja na Haški sud, među kojima je i hrvatski general Janko Bobetko protiv kojeg je bila podignuta optužnica za zločine u Medačkom džepu. Devet optuženih je umrlo nakon suđenja ili tijekom izdržavanja kazne među kojima su Milan Babić i Mile Mrkšić, osuđeni za ratne zločine u Hrvatskoj. Babić se objesio u ćeliji Haškog suda. Taj bivši premijer i predsjednik RSK je 2004. na temelju sporazuma s Tužiteljstvom priznao krivnju za progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi kao zločin protiv čovječnosti počinjen protiv hrvatskih civila na okupiranim područjima, za što je pravomoćno osuđen na 13 godina zatvora.

Kao tzv. upućeni svjedok optužbe, svjedok 'insider', Babić je svjedočio na haškim suđenjima Slobodanu Miloševiću i Momčilu Krajišniku, a očekivalo se da će ključni doprinos izvođenju dokaza optužbe dati i u procesima Vojislavu Šešelju, Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, te na suđenju Goranu Hadžiću, svima optuženim za ratne zločine u Hrvatskoj od 1991. do 1995. Upravo takav svjedok, koji je direktno primao naredbe iz Beograda, nedostajao je tužiteljstvu da se dokaže veza između srpske središnje vlasti i filijala u Hrvatskoj i BiH.

Glavni uspjeh Haškog suda svakako je privođenje pravdi dvoje čelnika srpske pobune u Bosni i Hercegovini, političkog vođe Radovana Karadžića i vojnog Ratka Mladića. Obojica su pravomoćno osuđena na doživotne kazne zatvora između ostaloga i za krivnju zbog genocida u Srebrenici. Jedino je zločin u Srebrenici počinjen u srpnju 1995. pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju proglašen genocidom. Snage bosanskih Srba, predvođene glavnim zapovjednikom Ratkom Mladićem, su nakon ulaska u zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija (UN) ubile oko 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Prva presuda za genocid u Srebrenici pred Haškim sudom izrečena 2001. godine generalu Vojske Republike Srpske (VRS) Radislavu Krstiću koji je osuđen na 46 godina zatvora. Kazna je kasnije smanjena na 35 godina zatvora. Još su tri visokorangirana dužnosnika VRS osuđena na doživotne kazne zbog genocida u Srebrenici.

Jedina žena kojoj je sudio Haški sud bila je nekadašnja predsjednica Republike Srpske Biljana Plavšić. Nakon što je priznala krivnju za progon Bošnjaka i Hrvata u 37 općina u BiH 1992., osuđena je na 11 godina zatvora. Za ratne zločine na kaznu od 20 godina zatvora osuđen je i čelnik parlamenta bosanskih Srba Momčilo Krajišnik. Pred sudom je prvi put u povijesti utvrđeno da se silovanje koristilo kako metoda ratovanja u presudama protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića. Osuđeni su za silovanja i zlostavljanja počinjena 1992. u Foči na istoku BiH.

Gotovo cjelokupni vojni i policijski vrh Srbije osuđen je za zločine na Kosovu. Redom zapovjednik Treće armije Vojske Jugoslavije Nebojša Pavković na zatvorsku kaznu od 22 godine, načelnik Stožera MUP-a Srbije general Sreten Lukić na 20 godina, pomoćnik ministra policije Srbije Vlastimir Đorđević na 18 godina, bivši potpredsjednik vlade SRJ Nikola Šainović na 18 godina, načelnik Glavnog stožera Vojske Jugoslavije Dragoljub Ojdanić na kaznu zatvora od 15 godina i zapovjednik Prištinskog korpusa general Vladimir Lazarević na 14 godina zatvora. Bivši predsjednik Srbije Milan Milutinović oslobođen je krivnje.

Pred Haškim sudom je osuđen i jedan Makedonac, Johan Tarčulovski, za zločine koji su se dogodili tijekom oružanog konflikta između albanskih pobunjenika i regularne vlasti iz Skopja 2001. godine. Osuđen je na 12 godina zatvora zbog zapovijedanja akcijom makedonske policije u selu Ljuboten gdje su ubijeni albanski civili.

Bez obzira na zatvaranje Haškog suda brojni ratni zločinci su i dalje na slobodi i Tužiteljstvo se nada da će progon biti nastavljen.

'Tužiteljstvo naglašava da, iako je ovo posljednje prvostupanjsko suđenje održano u Haagu, i dalje postoje na tisuće osumnjičenih za ratne zločine širom zemalja bivše Jugoslavije koje još uvijek treba procesuirati. Nastavit ćemo intenzivne napore na pružanju podrške i pomoći kolegama u nacionalnim tužiteljstvima kako bismo osigurali da se postigne više pravde za veći broj žrtava', poručio je glavni haški tužitelj Serge Brammertz.