U pismu policajca povodom prosvjeda u toj zemlji na kojima je bilo nasilja i ozlijeđenih navodi se da će on 'spustiti štit', a da je 'vlada gotova'. Policajac poručuje da je policija postala dio ustanka koji ima dvije strane - narod koji želi iskorijeniti totalitarnu diktaturu vlasti i šačica nezasitnih materijalista koji su zaboravili da su Slovenci ljudi.

Pismo koje prenosi brojni mediji iz regije, objavljeno je na 'Dela', u rubrici pisma čitalaca 'Tvoj svijet' i jedan je od najčitanijih članaka na site-u. Prenosimo ga u cijelosti:

"Poštovani policajci - kolege, prijatelji, očevi i majke slovenske djece. Bio je rat, bilo je nasilja, uspješno smo obranili Sloveniju, samo smo željeli nezavisnost i bolji život. Ali sada smo ostali zarobljeni, u zatvoru smo slovenske politike, lijeve i desne, u diktaturi Janeza Janše, nesocijalne poremećene osobe koja nas vodi i koja je upregnula Vinka Gorenaka, našeg izdajicu zahvaljujući kojem primamo minimalne plate. Upravo taj Gorenak izdao je svoje kolege.

I tako smo mi postali dio ustanka, dio slovenskog ustanka koji ima dvije strane. Prva strana je narod koji želi iskorijeniti totalitarnu diktaturu vlasti, a druga strana je šačica nezasitnih materijalista koji su zaboravili da smo mi Slovenci ljudi. I mi ljudi, čiji su krv i srce slovensko, nećemo dati da Slovenija bude politička elita.

Ja sam zaprepašten, ne mogu vjerovati, da se slovenska policija sve više bavi 'kriminalom" u koji spadaju krađa peciva i kruha, krađa osnovnih stvari za život. Ti ljudi nisu lopovi i kriminalci, oni su gladni! To rade da bi preživjeli. Da prežive u Sloveniji koja je trebala postati nova Švicarska. Tu se više ne može živjeti. Ti gladni ljudi koji su ukrali pecivo i kruh su osuđeni. A tajkuni, vladajući i gradonačelnici ne. Zato samo poručujem vlastima: još uvijek sam čovjek, još uvijek znam što je dobro, a što loše. Čak i kad stavim kacigu, pancir i držim pendrek.

Poručujem Goreneku, Janši i svim ostalima, lijevima i desnima nikad neću udariti one koji prosvjeduju. Neću udariti gladne, čiju patnju izaziva vaša nesposobnost. Neću udarati ljude koji su u pravu. Neću udariti gladnog susjeda, sina, oca, majku, sestru...

Nikada nisam i nikada neću. A po naređenju? Ni tada. Hvala, nisam tako odgojen.

A ti, dragi kolega, prijatelju?

Politički nikada nisam bio opredijeljen. Ovo pišem jer moj petogodišnji sin za tri mjeseca slavi rođendan. Već sam mu rekao da ne zove prijatelje iz odjela. Nemamo novca, iako smo i supruga i ja obrazovani. Bio je bez riječi, plakao je. Obećao sam mu da će sljedeće godine imati veliku proslavu, a i to sam vjerojatno slagao. Zbog suza sam morao da lažem, zbog nesposobnih vlastodržaca, zbog marioneta, koje ne mare za radnike i zaposlene.

Zbog običnih ljudi pišem ovo pismo. Spustit ću štit, skinuti kacigu, odbaciti naredbu. Ja sam dio vas, dragi ljudi!

Za vladu, lijevima i desnima, samo za vas: GOTOVI STE! Spustit ćemo štit!'